U godinama koje su uslijedile shvatio sam kako je to razdoblje ustvari predstavljalo početak mog novog životnog putovanja, putovanja koje je započelo duboko u meni. Tada to još nisam znao, da je to bilo vrijeme otvaranja i kretanja potpuno novim putem, drugačijim od prethodnog, koje je podrazumijevalo potpuno novi način postojanja. Suštinski životni elementi veoma su se razlikovali od prethodnih. Umjesto da život kontroliram, konačno sam naučio što to znači dopustiti životu da kroz mene teče. Odustajanjem od kontrole u mojem su se svijetu počeli pojavljivati znatno intenzivniji usponi i padovi, a ja sam se osjećao u većoj mjeri ugrožen nego ikada ranije. No, opisana vrsta ranjivosti sukladna je s putem o kojem pišem - s putem koji nam se otkriva dok njime napredujemo. Zapravo, u tom trenutku mi sve ovo nije bilo baš sasvim jasno i razumljivo. Tek se je s protekom vremena postupno pojavilo dublje razumijevanje, kao kada vadite kutiju iz kutije.

Knjiga Galeb Jonathan Livingston, autora Richarda Bacha najviše mi je pomogla na tom putu. Na sam spomen naziva te knjige odmah se sjetim osjećaja koji su se u meni javili dok sam je prvi puta čitao. Putovao sam autocestom od Houstona prema Austinu na poslovni sastanak. Odjednom se u meni javio snažan poriv da stanem na parkiralište i započnem čitati knjižicu. Čitajući, razmišljao sam kako je autor uspio sjajno obuhvatiti univerzalne istine i spojiti ih u tekst.

"Onaj tko uspije slomiti okove svojeg razmišljanja, slomit će i okove svoga tijela" jedna je od istina koje je izrekao Jonathan u knjizi. Čim sam ju pročitao osjećao sam kako bi mogla vrijediti i za mene. Iako je zvučala poput lijepe fikcije, znao sam da je istinita.

Jonathan je znao da istinska sloboda zahtijeva prekidanje lanca konformizma. Knjiga je pričala o sili koja ga je potaknula na učenje, o dodiru s onim najvišim u nama i težnji da se taj doticaj uvijek iznova ostvari. Radi se o izdizanju iz neznanja i otkrivanju sebe kao bića izvrsnosti, inteligencije i kreativnosti. Radi se o otkrivanju naše više svrhe u životu, o onome što sam žarko želio otkriti u sebi. Zašto sam zapravo ovdje? Zašto živim i koja je moja zadaća? Zapravo se radi o prevladavanju dosade, straha i ljutnje. Radi se o pronalaženju sposobnosti za nove načine poimanja, onom što Jonathan naziva "jednostavna telepatija", načelu koje potvrđuje da je život više od jednostavne prehrane, borbe za preživljavanje ili borbe za moć. Radi se o vizualizaciji, procesu u kojem zamišljamo sebe u našim snovima onakvim kakvim bismo željeli biti - o tome da u svom umu osjetimo i dotaknemo tu drugačiju stvarnost. Radi se o nadvladavanju straha od učenja i straha od susreta s božanskim u sebi.

Znao sam da moram biti slobodan kako bih doista bio svoj i ostvario svoje najviše "ja", te da mi se ništa ne može ispriječiti na putu ako to doista želim. Sloboda je dostupna svakom čovjeku koji ju želi otkriti, a dostiže se promjenom razine svijesti ili načina razmišljanja o sebi. Ako ju ikada osjetimo, ako ju doista doživimo, tada ćemo nastaviti pokušavati kako bi konačno otkrili neograničene mogućnosti u sebi.

Osamljenost me je potaknula da počnem razmišljati o višoj svrsi mog života, kao i o tome što zapravo od njega tražim. Shvatio sam da želim proširiti svoj svjetonazor i možda doprinositi široj društvenoj inicijativi, a ne samo svom malom, uskom odvjetničkom okruženju. Što sam više o tome razmišljao, sve sam više shvaćao da mi je do toga doista stalo. Pa ipak, otkrio sam da se bojim istupiti iz svog "malog plemena", iz svog uskog i poznatog kruga. Plašio sam se preuzeti rizik i ući u nešto nepoznato. Najvažnije od svega, plašilo me da usprkos svemu, ništa neću uspjeti promijeniti. Budući da sam se jedva uspijevao nositi s problemima razvoja odvjetničke tvrtke i procesnog prava, smatrao sam da nisam osposobljen dokučiti probleme s kojima se suočava čitava zajednica ili društvo. Činilo mi se da nemam snage ostvariti nešto tako veliko, te sam stoga oklijevao. Osjećao sam se nesposobnim, bez kvalitetnih veza i kontakata izvan vlastitog uskog kruga djelovanja. Nisam poznavao ljude s kojima bih o svemu mogao razgovarati, već samo odvjetnike, što je u meni konstantno stvaralo osjećaj izoliranosti.

Tijekom vremena sam počeo osjećati kako je "povezanost" ključni princip organizacije univerzuma, mnogo važniji od onog koji se odnosi na "stvari" i "stvarnost". Sve sam više uviđao da nam u kontekstu liderstva baš to nedostaje - novi način razmišljanja, nova paradigma. Kada govorimo o fenomenu liderstva tada uvijek govorimo o tome što lideri čine - o stilu i funkciji liderstva - a da pri tome malo ili uopće ne naglašavamo suštinski aspekt liderstva.

Jednoga dana, dok sam gutao svu moguću literaturu na temu liderstva, u pismu mi je pristigla jedna brošura, esej Roberta Greenleafa "The Servant as Leader". Pojam "lider koji služi" na kojeg sam u tekstu naišao snažno je utjecao na mene. Sama ideja o koncepciji "liderstvo služenjem" potpuno me je zapanjila te ju nikako nisam mogao izbrisati iz uma. Osjećao sam da je netko iznenada razbistrio leće moje percepcije, omogućivši mi da razumijem problem s kojim sam se već dugo vremena borio. Također mi se činilo kao da su u meni ponovno probuđena davna sjećanja, kao da me Greenleaf uzeo za ruku i otvorio mi pute u te davno zaboravljene prostore. Danas, devetnaest godina kasnije, još se uvijek nalazim na tom istom putu.

U tom eseju Greenleaf prihvaća osnovno stajalište te postavlja novi okvir uz pomoć kojega možemo bolje razumjeti unutarnju dinamiku liderstva. Prema Greenleafu, suština liderstva izvire iz prirodne želje da služimo jedni druge, te da služimo nečem višem od nas samih, nekoj višoj svrsi. Prema našem tradicionalnom načinu razmišljanja "liderstvo služenjem" zvuči kao oxymoron (retorička figura koja sadrži kontradikcije - op. prev.). No, u svijetu odnosa, u kojem je povezanost glavni organizirajući princip univerzuma, koncepcija postaje savršeno smislena, vrlo moćna i u isto vrijeme potpuno prirodna. Počeo sam shvaćati kako sam naišao na ključni dio slagalice s kojom sam se tako dugo borio.