Liderstvo se velikim dijelom svodi na oslobađanje čovjekovih potencijala. Jedan od najvažnijih zahtjeva za uspješno vođenje odnosi se na sposobnost inspiriranja ljudi u grupi: dirnuti ih, ohrabriti i potaknuti na aktivnost, pomoći im da se koncentriraju i usmjere, da dosegnu vrhunac svojih sposobnosti i onda djeluju. Ključni element ove sposobnosti inspiriranja je komunikacija; s ljudima za koje vjerujete da su bitni, za koje znate da mogu dati nešto značajno. Pouzdanje koje imate u druge, u određenoj mjeri će odrediti pouzdanje koje će oni imati u sebe. John Gardner izrazio je to vrlo jezgrovito:

Ako netko vodi mlade ljude, podučava ih i bavi se njima, ili je na drugi način angažiran u usmjeravanju, vođenju, pomaganju ili njegovanju odnosa, ukupan ton tih odnosa uvijek je obojen vjerom u njihove mogućnosti. To je generativan element, izvor struje koja unosi vjeru i život u odnose.

Upravo ta sposobnost da budemo uz nekog, djelujemo na dobrobit drugih ljudi te da ih slušamo, jedna je od najvažnijih kvaliteta svakog lidera. Ljudi daju najbolje što imaju od sebe ako im se omogući da izraze ono što u sebi nose. Ako me netko sluša kada govorim o svojim osjećajima, tada oni dobivaju na važnosti i usmjerenju, a ja mogu bolje djelovati.

Bernadette nisam vidio još od nedjeljnog jutra u Cannesu 1976. godine. Po povratku iz Londona u Houston dočekao me mali paket. U njemu se nalazila adresa hotela u Parizu u kojem smo odsjeli tijekom nekoliko dana našeg druženja u Francuskoj. U paketu se nalazila mala knjižica pažljivo zamotana u prekrasni papir. Nosila je naslov Demian, autora Hermana Hessea. Na unutarnjoj strani korica Bernadette je zapisala poruku. Jedna je stranica bila u knjizi označena preklapanjem ruba. Na njoj se nalazio sljedeći odlomak:

Svaki čovjek ima samo jedan istinski zadatak - da pronađe put do sebe... Otkriti vlastitu sudbinu - a ne neku proizvoljnu - te ju potom u cijelosti i odlučno proživjeti u sebi. Sve je drugo samo prividno postojanje, pokušaj izbjegavanja ili povratak idealima masa, konformizam i strah od vlastitog unutarnjeg bića.

U godinama koje su slijedile često sam se vraćao na taj odlomak i priču o mladosti Emila Sinclaira, klasičnu priču o najstarijoj od svih potraga - potrazi za samospoznajom.

Nakon New Yorka vratio sam se u London, mislio sam na nekoliko tjedana, te konačno donio najtežu odluku koju sam ikada napravio u životu: da napustim odvjetničku tvrtku, da napustim partnere i kolege koji su niz godina činili moj život. Odvajanje od njih za mene je bilo jednako bolno kao svojevremeno i odvajanje od članova obitelji. Do toga dana u firmi sam proveo više od dvadeset godina. Bilo mi je jako teško. U prvom trenutku su me pokušali nagovoriti da ostanem. Kada su shvatili da doista odlazim i da me neće moći zaustaviti, promijenili su raspoloženje. Činilo se poput razvoda braka. Mislim da su se oni osjećali odbačeno, a ja neshvaćeno. Smatrali su da sam lud što napuštam uspješnu odvjetničku praksu kako bih radio nešto što nitko zapravo nije razumio. Nisam ih mogao optužiti. Zbog nelagode, s njima nisam podijelio velik dio moga sna. Bojao sam se da me ne bi u potpunosti shvatili - u tom trenutku čak ni ja nisam u potpunosti shvaćao, a kako bi oni? Čuo sam različite komentare o tome kako je "Joe zastranio". Pretpostavljam da na neki način i jesam zastranio. Osjećao sam se na neki način drugačijim, udaljenim od svojih suradnika i kolega. Osjećao sam kao da krećem na dugo putovanje te da će proći mnogo vremena prije nego ponovno budem s njima, ako se to ikada više dogodi. Otišao sam u svoj svijet.

Kasnije sam shvatio da sam se zadnjih godina postepeno odvajao od starog načina života i svijeta u kojem sam živio prije početka putovanja. Dijelom je to bilo i zbog strahova uslijed napuštanja karijere i neizvjesnosti hoću li doista uspjeti pokrenuti promjene. Tijekom godina u Londonu otkrio sam mnoge metode racionalizacije značaja mog poslovnog života. "Do grla sam u poslu i širenju odvjetničke tvrtke. Uostalom, liderstvo se može prakticirati i u našoj firmi, što više želiš?" Tako sam neko vrijeme i dalje negirao svoju sudbinu radi straha od izopćenja, nesigurnosti, tjeskobe, i nedostatka hrabrosti da riskiram. Popuštao sam pritisku kojeg sam u sebi osjećao da bih se konformistički ponašao prema svojim kolegama. Negdje duboko u sebi, znao sam da slijeđenje tog novog poziva i sudbine donosi veliku odgovornost, a ja sam bio suviše uplašen da ju prihvatim. Sada razumijem da sam bio pozvan ispuniti svoju sudbinu. Ispunjenjem tog poziva, kao što kaže Joseph Campbell, prepustio bih se planu univerzuma koji je progovorio kroz moj osobni plan. No, nisam bio spreman preuzeti taj veliki rizik i napor koji se od mene tražio.

S druge strane sve sam više vremena, tijekom večeri i vikenda, provodio u samoći, pisanju, čitanju razmišljanju, reflektiranju i meditiranju. Ostatak slobodnog vremena posvećivao sam unutarnjoj borbi, razmišljanju o novom forumu, njegovim implikacijama i jasnoj slici u mojoj mašti - slici o tome kakav bi Leadership Forum trebao biti, te slici o konačnim rezultatima. Tijekom vremena te su slike postajale sve jasnije. Vizija je počela prodirati u svaku moju stanicu. Postao sam to, a to je postalo ja, i tako je bilo sljedećih deset godina.