Biti liderom: intervju s Mohini Panjabi

Stella Eugene Humphries Mohini Panjabi diplomirala je povijest, politologiju i novinarstvo na Univerzitetu New Delhi u Indiji. Predsjednica je BKWSU (Brahma Kumaris World Spiritual University) za Ameriku i regionalni koordinator za Sjevernu i Latinsku Ameriku te Karibe. BKWSU je ugledna međunarodna organizacija sa sjedištem u Indiji čiji predstavnici aktivno sudjeluju u radu Ujedinjenih naroda. Dirnuta čestitošću, jednostavnošću i autentičnošću organizacije koja promiče duhovno znanje i povratak istinskim unutarnjim vrijednostima, Mohini Panjabi im se pridružila prije pedesetak godina kako bi im pomogla u ostvarenju misije.

Stella Eugene Humphries, istraživač SoL-a, Society for Organizational Learning.

Možete li nam reći nešto o sebi? Primjerice, kada ste i na koji način postali lider?

Mohini Panjabi: U mladosti sam bila vrlo povučena osoba, željela sam živjeti jednostavnim obiteljskim životom. Istovremeno sam osjećala duboku potrebu "da saznam više" i da služim drugima. Iako sam skrbila za sebe uvijek sam se brinula i o drugima. U početku sam to činila na jednostavne načine - približila bih se ljudima kako bi im pružila ono što su u tom trenutku trebali, makar se radilo i o sasvim skromnim gestama. Ranih šezdesetih Indijom je harala epidemija gripe. U velikoj stambenoj zgradi u kojoj smo živjeli gotovo da nije bilo domaćinstva u kojem barem netko nije bio bolestan. Nismo bili otporni na tu bolesti niti smo imali cjepivo. Kako se na svu sreću nisam razboljela, kuhala sam čaj i posluživala hranu od vrata do vrata. Za vrijeme dok je Indija ratovala s Pakistanom i Kinom obilazila sam bolnice tražeći načina da pomognem ranjenicima.

Smatram da je podjednako važno shvatiti što je to što želimo postići za sebe kao i što želimo činiti kako bi služili drugima. Čini se da ljudi obično nastoje učiniti nešto za druge ili za sebe, rijetko kada kombinirajući oboje. Kada razmišljam o tome gdje sam započela svoj put i gdje je započela priča o liderstvu, čini mi se da sam zapravo od samih početaka nastojala objediniti jedno i drugo. Željela sam kvalitetan život za sebe te s druge strane kroz služenje dati sebe onima koji su u potrebi.

Osjećate li na neki način da je osvješćivanje vlastitih unutarnjih potreba važno za liderstvo?

MP: Svaka priča o uspješnim vođama počinje i završava s načinom na koji oni upravljaju svojim vlastitim životima. Mnogi ljudi traže uzore i smjernice za vlastiti život u drugima. Drugi pak osjećaju da postoji neka svrha radi koje su se rodili, neko životno poslanje koje moraju ispuniti. Osjećaju taj prirodni nagon u nutrini kojem se moraju odazvati. Tek kada to učine, prava "škola života" započinje.

A ta se "škola života" prije svega odnosi na učenje o tome kako sebi pomoći. Stoga se trebate zapitati: U kojem smjeru želim poći? Koja je svrha mojega života? Što je to što želim činiti? Nažalost, u današnjem društvu ne postoji navika na ovakav način razmišljati o životu. Informacije i norme uzimaju se zdravo za gotovo, bez da se propituje njihova istinitost. Ljudi su danas uglavnom usmjereni na ono što tržište traži. Misle da će završetkom studija za kojim danas postoji tržišna potražnja odmah početi zarađivati novce. Međutim, tako razmišljajući griješe. Trebali bi osluhnuti i svoj unutarnji glas, svoju intuiciju i uz pomoć svog unutarnjeg vodiča pronaći odgovor na pitanje o tome što ih doista ispunjava. Jer jednom kada počnu slijediti intuiciju i vlastito unutarnje usmjerenje ispunjenje samo po sebi dolazi. Iako edukaciju treba povezivati s uzdržavanjem, posao i novac trebaju nam biti sekundarni. Obrazovanje se prvenstveno treba odnositi na razvoj kvalitete "bića" a ne kako je sada slučaj, primarno na razvijanje kapaciteta za "posao". Štogod da radim najprije želim znati: Zašto to činim? Koju korist imam od toga? Koju korist drugi imaju od mog rada?