U više prilika polaznike naših programa zamolili smo da neobavezno i neznanstveno procijene u kojoj mjeri organizacije koriste njihove osobne talente i sposobnosti: "Možete li nam potvrditi da krajem dana odlazite u miru kući radi toga što ste svoje inovativne ideje, koje bi mogle unaprijediti poslovanje, podijelili s kolegama i menadžerima u organizaciji? Ili možda spadate u grupu ljudi prepunih novih zamisli za koje nitko ne mari?" Premda je ispravnost ovakvog istraživanja sa znanstvenog stajališta upitna, odgovori koje smo dobili od polaznika zanimljivi su i provokativni. Naime, navode na pomisao kako istinska "energetska kriza" našeg vremena ne potječe iz problema povezanih s naftom, već iz organizacija u kojima svakodnevno radimo.

 Veličina varijable "iskorištenost talenta" do koje smo došli temeljem obavljenih razgovora daleko je ispod razine koju bi, primjerice, menadžeri proizvodnje ocijenili prihvatljivom u kontekstu iskoristivosti kapaciteta strojeva. Stoga se samo po sebi nameće pitanje: "Zašto se nešto, što je u kontekstu strojeva posve 'neprihvatljivo', tolerira od strane lidera i menadžera kada su u pitanju ljudski potencijali?" Objašnjenja koja dobivamo od polaznika u takvim situacijama više-manje uvijek ulaze u neku od ove tri kategorije:
1. Smatraju kako je "razmišljati" u njihovim organizacijama dozvoljeno samo odabranim pojedincima,  
2. Preopterećeni su rutinskim aktivnostima,
3. Smatraju kako previše vremena provode "u borbi" protiv vlastite organizacije.

Iako su nam poznati, navedeni mentalni modeli tipične su i realne zapreke koje značajno ometaju oslobađanje inovativnosti i kreativnosti djelatnika.

Kada bismo varijablu "iskorištenost ljudskih potencijala" podigli na malo višu razinu vjerojatno bi uspjeli promijeniti svijet. Čak i onda kada ne bi uspjeli postići nešto tako veliko, zasigurno bi uspjeli promijeniti naše radno okruženje te time svaki radni dan učiniti više ispunjenim - za sve dionike i za nas same. Doista, do nas često stižu rasprave o tome što bi se trebalo učiniti kako bi se potaknule inovacije. Trebamo li možda stvoriti neku vrstu organizacijskog stroja koji će proizvoditi "inovativna rješenja", poput Edisonove "Tvornice ideja"? Trebamo li možda zaposliti kakve posebne, iznimno pametne pojedince u ulozi svojevrsnih "neovisnih genijalaca"? Trebamo li možda oformiti posebno produktivne radne timove? Ili nam je možda potrebna posebna, kreativna kultura? Odgovor je jednostavan: "Dakako da nam treba sve to zajedno!" Sve to, a ne samo nešto. Što je, nadam se da ćete uvidjeti, itekako ostvarivo.  

Sa štovanjem,
prof. dr. Danica Purg, predsjednica i dekanica, IEDC