Spoznaje do kojih smo došli na temelju obrađenih anketa i drugih aktivnosti koje smo provodili radeći na knjizi Virtuoso Teams poprilično jasno pokazuju da je kvalitetno vodstvo ključni sastojak inoviranja. Sve to navodi me da zaključim kako bi važan zadatak svakog uspješnog lidera trebalo biti nešto što se može nazvati umnožavanjem talenta. Iz toga proizlazi da se ključna odgovornost lidera kompleksnih organizacija odnosi na kreiranje društvene arhitekture (ustroja) koja podupire generiranje intelektualnog kapitala. Iako ova rečenica sjajno zvuči, što zapravo znači? Pokušat ću misao dovesti u kontekst koji će značenje učiniti jasnijim. Riječ je zapravo o kompanijama koje posebno cijene ideje, razmišljanje, inovativnost i znanje te ih po važnosti pokušavaju izjednačiti s proizvodnjom.

Zanimaju me tvrtke koje to uistinu čine. Iskustvo mi govori kako čitav proces o kojem govorimo započinje s ljudima okupljenim radi inoviranja. Stoga ćemo razmatranje o tome započeti s poznatom porukom McKinseya: "Dobro razmislite s kakvim ljudima raspolažete. Kolika je njihova intelektualna širina? Koja su vaša očekivanja u tom kontekstu?" McKinsey je dugo tvrdio da bi organizacija trebala okupiti dvije vrste ljudi:

-    stručnjake koji odlično poznaju određeno usko području. Takvi ljudi često su izvori brojnih originalnih ideja koje odvode organizaciju u sigurnu budućnost. No, za učinkovito inoviranje nisu dovoljni.

-    lidere širokih svjetonazora i slabijeg poznavanja uskih stručnih disciplina. Naravno da su ti ljudi također inteligentni poput stručnjaka iz prve grupe, a od njih se razlikuju po drukčijim vještinama i interesima. Obično lakše ostvaruju društvene kontakte. Put karijere unutar tvrtke obično im je drukčiji. Širina svjetonazora, kvalitetni odnosi s klijentima i hitro prenošenje ideja njihova su glavna obilježja.

Zašto je to važno? Zato što lideri vrlo brzo shvate zašto će vaše inovacije nekome biti zanimljive, te koga bi one doista mogle zanimati. Sposobni su stvarati poveznice takvog tipa čime značajno doprinose pokretanju ideja. I ne samo to. Njihove se prednosti očituju u procesu komunikacije koji se znatno ubrzava kada se u razgovor uključe pojedinci širokih svjetonazora. U kontekstu otpora, ne treba ih se predugo uvjeravati. Zašto? Radi otvorene prirode njihovog karaktera. Upućeni su u mnoge segmente života pa radi toga prije znaju tko (će nešto napraviti) nego što (treba napraviti). A ideje se upravo tako kreću, od jedne osobe do druge pa stoga znati "tko" može biti jednako važno kao i znati "kako". (Igra riječi u izvorniku: eng. "know-who" can become as important as "know-how", op. ur.)