Zamislite sada ovakav scenarij: dvoje ljudi zajednički vode tvrtku. Jedan je osnivač, a drugi se priključio unazad godine dana kako bi pomogao prvome preživjeti krizu. Jedan od njih pokušava pokrenuti veliki novi projekt, a drugi ponajprije stabilizirati tvrtku i zaraditi nešto novca. Tko je od njih dvojice u pravu?
Treba naglasiti kako drugi nikada ne bi osnovao tvrtku; takvi ljudi obično ne pokreću biznis. Organizacije osnivaju poduzetnici. Stilom koji nalikuje tragačima zlata. Mnogi od njih ne vode računa o zaštiti pa se njihov "rudnik" često urušava, a da pritom oni pojma nemaju što se oko njih dešava. Vjerojatno se isto dogodilo prvom čovjeku iz naše priče. Previše je ulagao kad je stigla kriza. Sada je ostao bez novca, ni sam ne znajući što bi dalje. Drugi čovjek iz naše priče prirodno je usmjeren na strukturu, budžete, disciplinu, uređenost i sustav. Prvi mu se na to obraća: "Na ovakav način nikada ne bih uspio stvoriti tvrtku. Oduzimaš mi vrijeme s tim računalima, sustavima i budžetima. Tako dalje neće ići... Moramo nastaviti 'rovariti'". U tom trenutku sukob postaje neizbježan.
Pročitate li pažljivo moju knjigu, shvatit ćete kako je drugi prvome poklon s neba! Organizacije ne mogu neprestano rasti jer se s vremenom, prije ili kasnije, javlja samo jedno usmjerenje - prema dolje. Organizacija će se neizbježno urušiti. Gradite li tvrtku poput nebodera, pa se nakon trećeg kata odlučite izgraditi četvrti, peti i šesti - nemojte to činiti. Temelji podržavaju trokatnicu i ništa više. I što sada? Kojim putem krenuti? Potrebno je raditi na temeljima. No, osnivač kaže da tako nešto ne dolazi u obzir. Zašto bi gubio vrijeme na temelje umjesto da zgradu tjera u visinu. Zato što će se cjelokupna konstrukcija urušiti. Tvrtke bi trebale slijediti ovakav model razvoja: rast – fiksiranje, rast – fiksiranje. U pravu je drugi čovjek iz naše priče. Prvi bi trebao duboko udahnuti, zastati, opustiti se i preusmjeriti svoju pažnju na unutrašnjost. Ne zauvijek jer će tvrtka, tu je posve u pravu, opet propasti bude li se isključivo bavila sama sa sobom. No, barem bi to trebao učiniti na neko određeno vrijeme. Usredotočiti se na disciplinu, budžete i likvidnost kako bi mogao ponovno rasti, a da pritom ne strahuje od novog urušavanja. Poput svemira koji raste na rubovima, a urušava se u samoj jezgri zvanoj crna rupa. Isto će se i njemu dogoditi. Mora shvatiti kako trebaju jedan drugoga, a to se još uvijek nije desilo. I dalje nastavlja svojim putem. Morat će se promijeniti. A to nije jednostavno. U tome se krije najveća tajna vrhunskih menadžera.
Zašto? Jer promjena zahtijeva veliku hrabrost. A zašto je potrebna hrabrost za uvođenje promjena? Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se osvrnem na naziv današnje svečanosti Stvoriti budućnost. Dame i gospodo, izabrani naziv je pogrešan. Ne možete "stvoriti budućnost". U nazivu nedostaje riječ – ali ključna - koja bi ga učinila ispravnim. Dopustite mi da objasnim što mislim.
Ljudski um doslovno odgovara na misli, slično računalu: ne možete upisati određenu naredbu i očekivati da vam računalo izbaci drukčiju informaciju od tražene. Naš um funkcionira slično: misli shvaća doslovno. Odlučite li sutra krenuti na dijetu, narednog jutra um će vas upitati: "Je li 'danas' 'sutra'?" Budući da je "Ne" očiti odgovor, dijetu ćete vjerojatno ostaviti za bolja vremena. Čuo sam kako na ulazu jedne gostionice u Amsterdamu visi natpis: "Sutra je piće besplatno!" Tkogod zatraži besplatno piće, kažu mu neka dođe "sutra". Još uvijek nisu poslužili besplatno piće. Zato se budućnost ne može stvoriti. Poput prošlosti koja je nekoć postojala, budućnost također ne postoji. Ono što doista postoji – jedina stvarnost – jest ono što SADA stvarate. Ovaj koncept, da je SADA jedina stvarnost - vrlo je važan u kontekstu planiranja. "Planiranje" po njemu nije "odlučivanje o tome što ćemo sutra raditi." Učinkovito "planiranje" jest odlučivanje o tome što ćemo raditi sada kako bismo se pripremili za sutra. Stoga bi naziv ove svečanosti trebao glasiti: Stvarati ZA budućnost, a ne Stvoriti budućnost.