Kaos i kompleksnost: čemu nas znanost može podučiti?

Margaret J. Wheatley Margaret J. Wheatley, predsjednica Berkana Institute, dugogodišnji profesor, savjetnik, predavač i publicist. Njezina knjiga Leadership and the New Science proglašena je 2002. knjigom godine iz menadžmenta.

Svuda oko nas, ali i u nama, doživljavamo kompleksnost i raznolikost.
Svuda oko nas, ali i u nama, doživljavamo promjene, umiranje i obnavljanje; red i kaos; rast i propadanje iz kojeg novi život nastaje.
Svuda oko nas, ali i u nama, uočavamo uvijek nove obrasce koji se smjenjuju, sve dublje razine kompleksnosti  i različitosti.
Zašto se odupiremo viziji, zatvaramo oči prema ljepoti i ne izvučemo pouke?


Živimo i radimo u organizacijama čiji je dizajn usklađen s razumijevanjem Univerzuma 17. stoljeća. Univerzum Isaaka Newtona i Francisa Bacona zavodljivo je mjesto prožeto mehanicističkim idejama koje je obećavalo pouzdanost, kontrolu i mogućnost predviđanja, podučavajući nas da na sve oko nas, uključivo i nas same, gledamo kao na strojeve. Naučili smo upravljati stvarima tako da cjelinu rastavljamo na dijelove. Bavimo se planiranjem budućnosti koju bi mi htjeli definirati. Tragamo za sve preciznijim i točnijim mjerilima kojima bi precizno izmjerili svijet smatrajući ga "objektivnim".

Tijekom tri stoljeća bavili smo se planiranjem, predviđanjem i analiziranjem svijeta. Duboko smo vjerovali u odnos uzroka i posljedice, dopuštajući brojevima da upravljaju našim životima. No, krajem 20. stoljeća naše organizacije, izgrađene na svjetonazoru 17. stoljeća, počinju se raspadati. Naš svijet sve više postaje uznemirujućim i zagonetnim mjestom. Suočeni s činjenicom da ne uspijevamo predvidjeti i kontrolirati stvarnost, počeli smo se propitivati: postoji li možda neki drugi put? Ako svijet doista nije predvidljiv, tada naši pristupi rješavanju problema ne mogu funkcionirati. Gdje smo se onda našli?

Naše organizacije čvrste su i složene strukture s utkanim strahom od nepoznate budućnosti zbog čega su neobično otporne na promjene – u namjeri da ukrotimo sile koje, kao što često znamo reći, "prijete njihovom opstanku", sami smo ih takvima stvorili. Bojimo se popustiti stisak, bojimo se raspada dopustimo li dijelovima cjeline da sami promjene strukturu, oblik ili da međusobno iskreno progovore. Ne vjerujemo da je ovo svijet rasta i razvoja, pomlađivanja i mijena. Uobičajeno smatramo da nam treba energije kako bi stvari zadržali na okupu. Pukom snagom volje opiremo se dezintegraciji. Popustimo li, svijet će se sigurno raspasti.

Pa ipak, pokazalo se da svijet sasvim dobro funkcionira i onda kada nas nema. Gdje god da pogledamo, uočavamo krajolik pokreta i kompleksnosti, oblike koji nastaju i nestaju, strukture koje nemaju baš previše veze s organizacijskim shemama i dijagramima, opisima radnog mjesta ili sličnim "proizvodima" modernog menadžmenta, već s impulsima iz dubine prirode koji potiču rast i obnavljanje. U želji za kontrolom otuđili smo se od reda Univerzuma. Sve ove godine brkali smo kontrolu i poredak. No, što bi se desilo da smo u međuvremenu preusmjerili potragu? Što bi se desilo kada bi umjesto kontrole počeli tragati za redom kojeg uočavamo svuda oko nas u živim dinamičnim sustavima?