Traganje za novim svjetonazorom

Na nedavnom okupljanju u Sagesu (savjetnička tvrtka, op. ur.) postavljeno je ozbiljno pitanje: "Obavljamo li kao konzultanti odgovorno svoj posao? Ili možda zagađujemo organizacije svojim prisustvom?" Surađujući s kolegama u savjetničkom poslu primijetila sam da rijetko osjete zadovoljstvo postizanja vrijednih ostvarenja. U organizacijama je jednostavno previše promjena i turbulencija. Ništa ne traje dovoljno dugo da bi se vidjeli rezultati. Kolege su iznenađeni kada se pokaže da neka intervencija konačno funkcionira.

Prije četiri godine, pomalo uplašeno, upustila sam se u posao koji mi je bio nov i interesantan, a od mene je tražio nešto na što još uvijek nisam bila spremna: da pređem u stanje "neznanja", da spremno odbacim alate i tehnike uz čiju sam pomoć godinama zarađivala za život. Već sam ranije pisala o toj potrebi da se u ponor odbaci sve prethodno znanje i da se spremno suočimo s nepoznatim. Moram reći kako danas, nekoliko godina kasnije, proces kroz koji sam prošla smatram zabavnim. Došla sam do točke na kojoj mogu reći: "Dakle, što još možemo odbaciti? Uronimo u dublje razine poimanja stvarnosti i jednostavno se pustimo kako bi odbacili sve što nam ne treba." Francuski filozof Voltaire jednom je prilikom rekao: "Iako sumnja nije naročito ugodna, izvjesnost je apsurdna, besmislena i smiješna".

Osim toga, kao poslovni savjetnik stekla sam stanovita iskustava u funkcioniranju u svojevrsnom eksperimentalnom modu. No, da bi mogli eksperimentirati trebaju nam specifični klijenti koji su spremni u našem društvu zakoračiti u nepoznato. Kažem to usput iako smatram da suština inovacija i novih, drukčijih postignuća leži u spremnosti klijenta da nam se spremno pridruže u koračanju nepoznatim. U praksi sam naišla na mnoge ohrabrujuće znakove koji mi govore da bi takvih situacija u poslovnom svijetu moglo biti sve više i više. Naišla sam na velike organizacije koje su se zdušno angažirale u procesu samoorganizacije i nisu trebale konzultante. Također sam naišla na umorne i cinične ljude koji su u trenu povratili entuzijazam nakon što su ih lideri angažirali na stvaranju novog umjesto da se – obično je tome tako - bave "rješavanjem problema". Vlastitim sam očima vidjela kako se nove spoznaje munjevito šire organizacijom, neobjašnjivo za bilo koju teoriju. Srela sam ljude koji su postali zagovornici učenja, iako se to od njih nije očekivalo. Spremno su sudjelovali u procesu samo radi inspiracije i otvorenosti za nove mogućnosti i rješenja.

S nekoliko sam poteza perom u prethodnom dijelu teksta oslikala činjenice koje smatram interesantnim, pa čak i čudesnim. Naglašavam to kako bi stvorila prostor za mudru misao Joela Barkera, prvi puta izrečenu prije mnogo godina: "Teška ili nemoguća postignuća u okviru jedne paradigme, sasvim su ostvariva – ponekada veoma jednostavno – pod okriljem druge." Nešto slično tome rekao je i Einstein: "Nijedan problem ne može se riješiti na istoj razini svijesti koja ga je stvorila".

Kakva se to "promjena svijesti" onda od nas traži? Koju bi to paradigmu trebalo mijenjati? Vjerujem da se radi o jednostavnoj, te istovremeno dubokoj spoznaji o tome da živimo u savršeno uređenom Univerzumu. Čak i bez nas, on će savršeno funkcionirati. Stewart Kaufman, ugledni znanstvenik koji se bavi teorijom kompleksnosti, o tome kaže: "Živimo u svijetu u kojem su red i uređenost potpuno besplatni". Poredak spontano izvire uvijek kada se život upusti u stvaranje jednostavnih veza. A kada se stvore jednostavne veze među tisućama pojedinačnih elemenata nastaje obrazac organizacije. Na taj način uređenost dobivamo besplatno.  

Navedeno otkriće posljednjih je dvadesetak godina dramatično utjecalo na znanstveno područje teorije kaosa koje se češće naziva teorijom kompleksnosti i o kojem su mistici različitih spiritualnih tradicija govorili još od drevnih vremena.