Pouka br. 3: Kompleksnost se rađa iz jednostavnosti

Treća je pouka teorije kaosa da se u srži kompleksnosti krije jednostavnost. Čini se naime da kompleksnost evoluira iz vrlo jednostavnih obrazaca koji se jedan na drugog nadograđuju. Kada smo u školi učili o geometriji bavili smo se zapravo savršenim oblicima: kuglama, kockama, trokutima, pa onda nakon toga dijagramima, organizacijskim shemama i slično, dakle, savršenim Euklidovim kreacijama koje su se pokazale posve beskorisne u pojašnjavanju realnog života. Benoit Mandelbrot, osoba kojoj se pripisuje invencija pojma fraktal, često je znao reći: "Pogledajte oko sebe. Brda nisu stošci, oblaci nisu kugle, a munje se ne spuštaju do tla u ravnim linijama. Na koji ćemo način razumjeti tu kompleksnost oblika kojoj svakodnevno svjedočimo? Ako se istinski potrudite proniknuti u dubinu stvarnosti i obrasce koji je tvore, otkriti ćete da se oni ponavljaju na različitim razinama postojanja". Dakle, uspijete li otkriti obrazac, prepoznali ste samu suštinu kompleksne forme!

Željela bi da se sada zajedno prisjetimo nekih prirodnih fraktala, primjerice paprati koja predstavlja klasičan primjer takve forme u kojoj se dominantni obrazac kontinuirano ponavlja. Ili pak obrazaca grana stabala koji su vjerne replike stabla u cjelini. Dakle, ako pozorno pratimo obrasce na sve finijim razinama postojanja, uočit ćemo da se oni ponavljaju. Promotrimo li dominantnu formu oblaka uočit ćemo kako istu formu pronalazimo u svakom, pa i najmanjem oblačiću. Navedeno predstavlja drugačiji pristup razumijevanju geometrije prirodnih oblika poput planina, oblaka, uvala, šuma i drugih prirodnih pojava. Slika u nastavku prikazuje primjere fraktala u prirodi:


     

Tragati za obrascima ključno je želimo li se uspješno nositi s kompleksnošću. Umjesto da tragate za linearnim rješenjima, pokušajte se okrenuti nelinearanim. Promatrajte ponašanje sustava tijekom vremena i obrasci će sami po sebi izvirati. Potom preispitajte njihovo ponašanje na računalu kako biste zašli u dubinu kreativnosti utkane u samo tkivo egzistencije. Promatrajući prirodne fraktale – u ovom slučaju iz obrnute perspektive - uočavamo uzbudljivu sličnost s noćnim nebom; istražujemo prostor koji se niže sve dalje i dalje, bez kraja i pravog početka. Gdje god da pogledate uvijek ćete vidjeti isti obrazac.

Na ovom bi mjestu trebali nešto reći o važnosti prepoznavanja obrazaca u organizaciji i upravljanju njima umjesto ljudima. Radi se naime o promišljanju koje zagovara da lideri i menadžeri odmaknu pozornost od izoliranog pojedinačnog ponašanja i posvete se traganju za ključnim obrascima ponašanja. Uronimo li dublje, u samu suštinu organizacijskog života, uvijek nailazimo na isto: na ponavljajuće situacije i odnose koji determiniraju ponašanje sustava u cjelini.