Nikada neću zaboraviti tu rečenicu. Nikada nisu upoznali Johna Calvina. Stroga podjela na ispravno/neispravno u osnovi je rigidnog, dualističkog pogleda na život koji rezultira u propuštanju istinske biti života - tajnovitosti, neriješenog, dinamike, nereda i zbrke stvarnoga života. "Primitivne" kulture ne koriste opisanu paradigmu. Njihova je svijest povezana s prirodom. Naravno, u njihovim životima postoje neki rituali i određene dogme, no slijede ih na drugačiji način koji mi zapadnjaci nismo sposobni cijeniti. Čini mi se kako oni, za razliku od naših sustava promišljanja, nikada ne zatomljuju život. Mi na život zapravo ne gledamo kao na ključnu vitalnu energiju te na taj način zapravo gubimo. Ne otkrijemo li iznova tu istinu, tada zaista neće biti nade da stvorimo mudrost i razumijevanje koji su primjereni našoj moći. Naravno da se ne trebamo vraćati unazad i postati primitivna kultura. No, postoji nešto što mi kao ljudska bića moramo doseći, a ako to ne uradimo naša će nas vlastita moć uništiti. Iskreno, mislim da za nas nema previše nade.


IV. Materija i um: U svijetu postoji samo jedan problem

Prije nekih godinu dana vodio sam vrlo zanimljiv razgovor s gospodinom Nanom, kineskim učiteljem zena, koji živi u Hong Kongu. On je vrlo štovana osoba u Kini gdje ga smatraju izvanrednim znanstvenikom zbog njegovog pristupa koji integrira budizam, taoizam i konfucijanizam. Njegova su mi promišljanja bila posebno zanimljiva. Upitao sam ga da li smatra kako industrijsko doba stvara ekološke probleme, te da li po njegovom mišljenju postoji realna opasnost od samouništenja ljudi na planeti. Nadalje, upitao sam ga da li možda moramo razviti nove metode kako bi uopće shvatili ove probleme te promijenili naše institucije industrijskog doba. Učitelj Nan se nije u potpunosti složio sa mnom obzirom da je njegov pogled na svijet drugačiji. On situaciju promatra na dubljoj razini. Tom mi je prilikom odgovorio: "U svijetu postoji samo jedan pravi problem, a odnosi se na integraciju uma i materije." Upravo mi je to rekao - integracija uma i materije. Drugim riječima, kod opisanog iskustva život dominira, moćan je i snažan - a ne kao u našoj kulturi gdje je um dominantan. Njegovo promišljanje u skladu je s Bohmovom teorijom dijaloga, pa mi je stoga jasno zašto su Bohm i Krishnamurti tako snažno utjecali jedan na drugoga. Ezoterične i duhovne tradicije uče o tome kako nema temeljne razlike između svijesti i manifestiranog. Postoji samo kontinuirano međusobno djelovanje jednog na drugo. Bohm je o tome često znao reći: "Misli stvaraju svijet." Osobno smatram kako bi upravo tom vrstom sposobnosti ili svjesnosti trebalo prožeti naše institucije.