Također, radi se o starijoj koncepciji. Kao što vjerojatno možeš zaključiti iz mojih ranijih odgovora, uvijek razmišljam o tome što je starije. Prije nekoliko mjeseci posjetio nas je Debashish Chatarje, stipendist Fulbrighta iz Indije koji u toj zemlji unapređuje organizacijsko učenje. Tom mi je prilikom poručio, jednostavno, a opet snažno: "Vrijedno je promisliti o tome kako su najstarije ideje obično i najtočnije." U modernom društvu obično smatramo kako je najnovije ujedno i najvažnije, te ono staro odbacujemo. Zatim je nastavio: "Kada bi barem malo razmislili... uvidjeli bi da su drevne ideje, koje su s nama već tisućama godina, prošle sve ispite valjanosti." Testirali su ih inteligentni, mudri ljudi, a one su te testove izdržale te ostale među nama. S druge strane hirovi dolaze i prolaze. Nekima za to treba godinu dana, nekima treba stotinu godina. No, rezultat je uvijek isti.

Čini se kako u današnjem društvu postoji ogromna potreba za zajedništvom

Moguće je da uskoro spoznamo kako je industrijalizacija još jedan hir. Moguće je da uskoro spoznamo kako je mit o progresu koji prožima industrijalizaciju, o neprestanom linearnom napretku potaknutom znanošću i tehnološkim napretkom, o stalnom povećavanju materijalnog blagostanja, također vrlo problematičan hir bez uporišta u istini. Oduvijek me je sve to zanimalo. Privlači me sve što je staro. Etimologiju stoga smatram zanimljivom znanošću koja omogućava poniranje, sve dok ne pronađemo pravo značenje riječi. Ideja zajednice starija je od ideje organizacije. Na temelju vlastitog iskustva i dokaza koje sam prikupio radeći na MIT-u, mogu zaključiti kako u svijetu danas vlada ogromna glad za zajedništvom.

U današnje vrijeme ljudi propuštaju priliku da se međusobno povežu izvan svakodnevnih životnih okolnosti, u službi ili u duhu nečeg većeg i važnijeg od njih samih. To je jedan od načina na koji možemo definirati što je to zajednica. Zajednica ne postoji isključivo zbog praktičnosti, već zbog neke šire svrhe. To je poput stare izjave, tradicionalne definicije posvećenosti koja kaže da je posvećenost u nekoj mjeri uvijek iznad pojedinca. U tom kontekstu pojedinca definiram kao skup "želja i potreba".

Eric von Hippel, profesor s MIT-a, ugledni je stručnjak na području razvoja novih proizvoda (istražuje na koji se način radikalne, nove ideje ukorjenjuju unutar nekog sustava te zašto sustavi "ubijaju" neke od takvih ideja) i prije svega, veoma zanimljiva osoba. Prilikom nedavnog razgovora postavio mi je iznenađujuće pitanje: "Peter, što je to nešto koje nitko, od dana kada si osnovao SoL, nije mogao zaustaviti? To nešto koje je toliko snažno i čvrsto da izdržava sve tvoje pogreške i napade izvana?" Iako je navedeno pitanje veoma jednostavno i očito, o njemu nikada nisam razmišljao. Doista me je potreslo. Znaš Otto, smatram kako je najveći uspjeh u dosadašnjem radu SoL-a sam SoL. SoL je zajednica. Neki su ljudi zbog sudjelovanja u toj zajednici izgubili posao. Prva pomisao je da će takav događaj prekinuti i uništiti rad na organizacijskom učenju u tim kompanijama obzirom da su ljudi pametna bića te kada netko izgubi posao zato što se bavio nekim novim idejama, bez obzira koliko one zanimljive bile i bez obzira koliko zanimljive rezultate davale, za očekivati je da će drugi ljudi "naučiti lekciju" i usmjeriti svoje djelovanje u drugom pravcu. Navedeno je u skladu s prevladavajućom "teorijom eksternog nagrađivanja", zar ne? No, dogodilo se nešto sasvim suprotno. U tim istim organizacijama u kojima su nekada pojedinci radi koncepcije organizacijskog učenja gubili posao, danas čitavi timovi rade upravo na uvođenju te koncepcije u svakodnevno poslovanje. Štoviše, te iste organizacije danas promoviraju svoje lidere do mjesta predsjednika uprave baš zbog sudjelovanja u razvoju koncepcije organizacijskog učenja. Zanimljivo, zar ne?