SL: Surađivali ste s vojskom. Što ste ih naučili?

Zanimljivo je da sam zapravo ja od njih puno naučila. Naime, vojska je za mene bila "strani teritorij" u punom smislu te riječi. Vojska nikada nije bila u području moga interesa, ni na koji način. No, kada sam ih prvi put posjetila, te kada sam se otvorila na nove uvide, uočila sam postojanje mnogih paradoksa.

Kao pozitivno vidim činjenicu da je vojska zainteresirana za učenje iz vlastitog iskustva više od bilo koje druge organizacije s kojom sam do sada surađivala. Mnoge od njih se danas predstavljaju kao "učeće organizacije", obzirom da shvaćaju kako je znanje ključna konkurentna prednost. U današnje se vrijeme mnogo govori o tome kako trebamo "učiti iz iskustva". No, unatoč tome, vojska je valjda jedino mjesto na kojem se to uistinu događa. Jedan je narednik o toj temi rekao: "Shvatili smo kako je bolje učiti nego poginuti." Zbog velikog imperativa u njih se javlja i velika motiviranost da doista uče iz iskustva.

Vojska je nevjerojatno obrazovana organizacija. Koriste se internim časopisima za međusobnu komunikaciju, pažljivo proučavaju povijest. Osnovali su centar Army lessons learned (Centar za naučeno) te sve dokumentiraju. Osmislili su izuzetno učinkoviti proces AAR (After Action Review) učenja na temelju iskustava koji funkcionira tako da se svi pojedinci koji su sudjelovali u akciji okupe na jednom mjestu i odgovore na tri pitanja:
1. Što se dogodilo?
2. Zašto se to dogodilo?
3. Što smo iz toga naučili?

Kada bi se ova pitanja koristila unutar organizacija, velika je šansa da bi ona zaista mogla postati "učeća organizacija". Obrazac kojeg jasno uočavam u našim poslovnim organizacijama i javnim institucijama jest taj da se nakon krize, sloma, ili određenog uspjeha, nikada ne okupimo i jedni drugima kažemo: "Što mislite da se dogodilo i što možemo naučiti iz toga?" Navedeno predstavlja veliki problem, budući da ne učimo iz svojih grešaka. Čak i kada se dogode pozitivne stvari, sljedeći put ih ne znamo ponoviti.

Živimo u kulturi koja ne podupire učenje, u kulturi koja nam stalno šalje poruke: "Pazi da nešto ne zabrljaš, nemoj pogriješiti, pazi da šef slučajno ne ispadne nesposoban, nemoj svojim postupcima i razmišljanjima iznenaditi." Od nas se očekuje predvidljivost, kontrola, poštovanje tradicije, što s učenjem nema baš nikakve veze.

Stoga mi nije jasno na koji način organizacije, bilo javne bilo privatne, misle postati "učeće organizacije", a da ne napuste kulturu protekcionizma, statusa i straha. Kroz suradnju s vojskom sve mi se to razjasnilo.