SL: Do sada smo mnogo razgovarali o liderstvu u kontekstu organizacija. Mogu li se svi ti uvidi primijeniti i na političke lidere?

Naravno da mogu! Smatram kako je naša nesposobnost pronalaženja kvalitetnih političkih lidera ključni problem današnjice. Nedavno sam pročitala misao Laurensa van der Posta koja kaže sljedeće: "Glavni razlog što nemamo kvalitetnih lidera jest taj što ih zapravo ne želimo, obzirom da smo ušli u razdoblje kada želimo sami sebe voditi i upravljati svojom sudbinom." Mislim da bi Laurens navedenu pojavu pripisao uzdizanju ljudske svijesti.

Ne vjerujem da ćemo ikada više naići na "herojske lidere" koji će nas u potpunosti zadovoljiti. Stoga smatram kako se nalazimo u nekoj vrsti prijelaznog razdoblja kada želimo stvoriti drugačiju vrstu politike.

Rekla bih kako ljudi traže, a to se jasno vidi iz mnogih istraživanja koje su proveli Yankelovich i drugi, da im institucije vrate autoritet i sredstva kako bi se mogli samostalno nositi s ključnim problemima današnjice.

Također smatram kako još uvijek postoji previše političara, ma koliko oni dobronamjerni bili, koje dinamika političkog sustava usiše te ih u vrlo kratkom roku transformira u sebične lidere koji podilaze sami sebi, odnosno u lidere bez stava.


SL: Što mislite o svim tim pričama na temu "reinženjeringa organizacija"? Jedna od fraza koju Vi koristite umjesto "reinženjeringa" jest "deinženjering".

Izraz "deinženjering" sam sama skovala. Zaista nam je potreban "deinženjering" našeg mentalnog sustava. Moramo preispitati našu mehanicističku orijentiranost koju izražavamo u međuljudskim odnosima. Navedeno se posebno odnosi na korporacije. Vjerujemo kako ćemo uspješno voditi ljude korištenjem pretpostavki koje se odnose na strojeve! Djelovanje lidera u korporacijama se stoga temelji na dubokim pretpostavkama kako ljudi, poput strojeva, ustvari nemaju želja, srce, duh, suosjećanje, niti istinsku inteligenciju. Razvoj menadžmenta vidim kao pokušaj da se usavrše upute koje će netko drugi izvršavati - čak i kada taj "netko drugi" nikada u životu nije izvršavao ničije naredbe.

Kada govorim o "deinženjeringu" našega promišljanja, tada želim da shvatimo kako smo svi mi, na kraju krajeva, živa ljudska bića koja posjeduju sve one atribute izgubljene negdje u mehanicističkoj paradigmi. To se posebno odnosi na organizacije. Nekoj ljudskoj organizaciji jednostavno ne možete "davati upute", određivati nove procese, organizacijske dijagrame, direktore i nove načine ponašanja. To jednostavno ne funkcionira. Pa ipak, u doba "reinženjering manije" korporacije su trošile milijune i milijune dolara kako bi stvorile nove planove i programe.

Stopa neuspjeha od 70 do 80 posto u tim nastojanjima za mene je bila potpuno predvidljiva. Neki tvrde kako je ona, gledano u dugoročnom periodu, još i viša. Kad god primjenjujete inženjerski pristup na organizacije, sve što možete očekivati zato što niste uključili ljude je visoka razina nezadovoljstva, gorčine i otpora.