Svoje ideje je tada pretočio u "Satyagraha" koncepciju i utemeljio Udrugu za pasivan otpor. "Satyagraha" je na cjelovit način obuhvatila političke i vjerske ciljeve koje je Gandhi dugo vremena nosio u sebi, s vrlo jasnom usmjerenošću i djelovanjem. U trenutku stupanja zakona na snagu, on i njegovi sljedbenici odbili su registraciju. Gandhi je sudjelovao u paležu dokumenata te mu se zbog toga sudilo, pa je 1908. godine u Pretoriji prvi puta odslužio zatvorsku kaznu u trajanju od dva tjedna.

Obzirom da je veliki broj Indijaca završio u zatvoru, Gandhi se nagodio s južnoafričkim liderom, generalom Jan Christian Smutsom, te je dogovoreno da će prosvjednici biti pušteni na slobodu ako se svi Indijci dobrovoljno registriraju. Taj dogovor ga je doveo pod udar ekstremista te je jednom prilikom umalo izgubio život. Iako je Smuts kasnije povukao svoju odluku, Gandhi je nastavio vjerovati u svoj pristup nenasilja.

 

U zatvoru je drugi put završio 1909. godine, dok mu se treće služenje zatvorske kazne dogodilo 1910. godine. Po povratku iz Engleske 1909. g., gdje je ponovno tražio potporu za rješavanje "indijskog pitanja", napisao je svoje ključno djelo Hind Swaraj - manifest u kojem je iznio svoju filozofiju i akcijski plan. Djelo je objavljeno u prosincu 1909. g. u državi Gujarat.

Godine 1910. stvoren je Savez Južne Afrike koji je povezao sve provincije u jednu cjelinu što je Vladi osiguralo još veću autonomiju.

1913. g. sudac Searle donosi odluku po kojoj su zakoniti brakovi isključivo oni sklopljeni prema kršćanskim običajima, zbog čega su hinduistički, muslimanski i drugi brakovi stavljeni izvan snage. Metodom pasivnog otpora utjecao je na generala Smutsa te je 1914. godine postignut dogovor o donošenju "Zakona o zaštiti Indijaca" po kojem se prijašnja odluka suca Searlea stavlja izvan snage, te se svi brakovi proglašavaju pravno valjanima. Ukinuta je i glavarina koja je dugo vremena stvarala nezadovoljstvo. Međutim, nije uspio dogovoriti ukidanje imigracijskih ograničenja.


Gandhi se u Južnoafričkoj Republici prvi put koristio gladovanjem kao sredstvom za ostvarenje "Satyagrahe". Shvatio je da se metoda gladovanja može veoma lako krivo protumačiti (primjerice, jednom prilikom je optužen za sebičnost dok je gladovao!), pa je stoga osmislio jasna i nedvosmislena pravila. Suština njegove metode gladovanja bila je u izražavanju "patničke ljubavi" u dubokom smislu te riječi kako bi se ona tumačila u kršćanstvu. Bhikh Parekh je u knjizi iz serije Velikani prošlosti Gandhijeve razloge za gladovanje objasnio kao:
1. način izražavanja duboke tuge zbog razočaranja u ljude koje je jako volio,
2. način da, kao njihov lider, okaje njihova loša djela,
3. posljednji pokušaj da pokrene duboke duhovne osjećaje u drugima te da ih pozove na moralno ponašanje,
4. način zbližavanja sukobljenih strana.

Gandhi je također odredio za koje situacije je gladovanje prikladno:
1. Gladovanje se može koristiti kao sredstvo samo protiv onih koje je volio,
2. Gladovanje mora imati jasne i konkretne ciljeve,
3. Gladovanje mora biti moralno opravdano u očima ljudi na koje je usmjereno,
4. Gladovanje nikada ne smije služiti za osobne interese,
5. Gladovanje ne smije tražiti od ljudi da učine nešto što ne mogu, niti smije uzrokovati veliku patnju.

Gandhi je uvijek slijedio nabrojana načela. U svome životu tom se metodom koristio točno 17 puta.