Neovisnost

1944. godine britanska vlada je formalno pristala na neovisnost Indije. Jedan od uvjeta za neovisnost odnosio se na rješavanje nesuglasica između Hindusa i Muslimana. Unatoč Gandhijevom protivljenju (odnosno četveromjesečnom maršu kroz Istočni Bengal) to je dovelo do podjele na Indiju i Pakistan, te do proglašenja neovisnosti 1947. godine. Ustvari, u ožujku 1947. godine na konferenciji s Jinnahom i lordom Mountbattenom, posljednjim kraljevskim namjesnikom, Gandhi se suprotstavio pristanku Kongresa na ovu podjelu.

U kolovozu, mjesecu neovisnosti, Gandhi je započeo "gladovanje do smrti" kako bi spriječio eskalaciju nasilja između Hindusa i Muslimana u Calcutti. Njegov je uspjeh potaknuo Mountbattena, njegovog velikog sljedbenika da napiše sljedeće: "U Punjabu se borimo s 55 tisuća vojnika i ogromnim neredima. U Bengalu se borimo s jednim čovjekom i nema nereda. Kao časnik i službenik, molim da mi se dopusti izraziti štovanje Obrambenoj Sili u Jednome Čovjeku, ne zaboravljajući pritom ni drugog časnika, gospodina Suhrawardyja. Trebali ste čuti entuzijastični pljesak kojim je 15. kolovoza Ustavotvorna Skupština pozdravila spominjanje Vašeg imena, kada smo svi mislili na Vas."

15. kolovoza proglašen je Danom neovisnosti, no Gandhi je odbio prisustvovati proslavi obzirom na žestoko protivljenje razdvajanju država. Nakon Calcutte otišao je u Delhi kako bi pokušao utjecati na sukobljene Hinduse i Muslimane.


Atentat

Kada je Vlada neovisne Indije uz potporu naroda pristala ispuniti ranije obećanje prebacivanja dijela imovine Pakistanu, Gandhi je ponovno uspješno protestirao gladovanjem. To je razbjesnilo ekstremiste koji su se odlučili na konačni napad bombom, u siječnju 1948. godine, za vrijeme jednog molitvenog okupljanja.