Njegova je vizija, koju neki nazivaju vizijom "ukidanja rasnih predrasuda", djelomično nadahnuta marksizmom. Marksisti su oduvijek bili internacionalisti, prije negoli nacionalisti, te su se borili za klase, a ne za rase. Južnoafrička komunistička partija osnovana 1920. godine od strane židovskih doseljenika i engleskih nekonformista, značajno je utjecala na Afrički nacionalni kongres (ANC), iako nikada nisu uspjeli Nelsona Mandelu, Olivera Tamboa i ostale lidere privoljeti da postanu njihovim članovima. Njihov je utjecaj bio kako teoretski tako i ideološki, a temeljio se na tekstovima, pričama i revolucionarnoj tradiciji. Tokom godina, Južnoafrička komunistička partija postajala je i ekonomski sve snažnija obzirom na financijsku podršku komunističkog, socijalističkog i socijaldemokratskoga svijeta, dakle Švedske, Norveške, Indije i SSSR-a. S druge strane, Mandelina stranka (ANC) vrlo je pragmatično gledala na izvore financiranja pa su tako prihvaćali svaku pomoć, bilo da je dolazila od Libije (jedan Mandelin unuk kršten je kao "Gadafi"), Iraka, investitora u dijamante ili od multinacionalnih korporacija. Pri tome nikada nisu odstupali od svojih načela te nikada nisu skretali sa zacrtanog puta držeći se poslovice afričkog naroda Sotho koja kaže kako "mnogo potočića čini veliku rijeku". Suprotno mišljenju nekih europskih i američkih analitičara, Nelson Mandela i njegova stranka ANC uvijek su bili ideološki neovisni, iako im je financijska ovisnost stalno rasla. Kao rezultat te političke neuravnoteženosti, ANC je ipak postala neka vrsta zaloga u velikoj igri političkih velesila koje su otežavale Mandelino oslobađanje i mirnu reformu u Južnoj Africi sve do raspada Istočnog bloka 1989.-1990. godine.


Ostavština Mahatme Gandhija i Pandita Jawaharlala Nehrua

Još jedan izvor transnacionalne perspektive i ideja o skladnom suživotu Mandela je pronašao u također ugnjetavanom indijskom stanovništvu Južne Afrike, čiji su korijeni dolazili od radnika koje su britanske kolonijalne vlasti koristile za rad na lokalnim poljima šećerne trske. Samopouzdanje i vjera suvremenih indijskih boraca za slobodu počivali su na vjerovanju u Satyagraha mirovni pokret kojeg je započeo i zagovarao Mahatma Gandhi, a čija je vizija oslobodila Indiju 1947. godine. Gandhijeve ideje naišle su na plodno tlo u Južnoj Africi gdje je živio i radio mnogo godina (1893.-1914.). Rani susreti Nelsona Mandele s miroljubivijim hinduističkim i muslimanskim aktivistima i njihovim ideologijama o slobodi stavili su na kušnju njegove stavove o ispravnom načinu borbe za prava južnoafričkih crnaca, te se je s vremenom razvila bliska povezanost između ANC-a i južnoafričkog indijskog stanovništva. Suradnja s drugim oslobodilačkim pokretima u Južnoj Africi na kraju je očekivano navela vodstvo ANC-a da prihvati koncepcije multikulturalnosti i vjerske različitosti kako bi se postigao "zajednički interes" kojeg Mandela često spominje.

Komentar

Antun Toni Rehak

Osobno smatram kako je dobro čitati o tome što su i kako su radili "veliki lideri". Epitet "veliki" nam pomaže da ih lakše selekcioniramo, da znamo čije ćemo živote izučavati kako ne bismo morali čitati mnoštvo životopisa lidera koji su obilježili ljudsku povijest. Ono što mislim da može zbuniti jest pitanje teorije i prakse. Kopiramo li tuđu praksu,

pročitaj...