Osobno sam 1999. g. prisustvovao skupu na kojem je Nelson Mandela primio nagradu Gandhi-King Award za poticanje nenasilja u društvu. Nagradu mu je uručila gospođica Ela Gandhi, praunuka Mahatme Gandhija i članica parlamenta Južnoafričke Republike koja je tom prilikom Mandelu opisala kao "čovjeka koji je okončao antikolonijalni pokret započet od Mahatme Gandhija" te kao "živuće nasljeđe Mahatme Gandhija; osobu koja je ustvari Gandhi Južnoafričke Republike". Nadalje, Indija je 16. ožujka 2001. g. Mandeli uručila nagradu International Gandhi Peace Prize na velikoj ceremoniji održanoj u predsjedničkoj palači u New Delhiju. "Mandelinim odlikovanjem", rekao je tada predsjednik Shri K.R. Narayanan, "odajemo počast posebnom junaku gandijevskog tipa koji personificira pobjedu ljudskog duha nad tiranskim silama." U svom zahvalnom govoru Mandela se prisjetio indijske potpore Južnoafričkoj Republici u vrijeme višegodišnjih borbi protiv aparthejda.

Pogledamo li dalje u prošlost, vidimo da je govor Mohandasa Karamchanda Gandhija održan 1908. g. u Johannesburgu osvijestio san koji je kasnije pokretao oslobodilački pokret i koji se tek trebao ostvariti na globalnoj razini. Tada je Gandhi po prvi put iznio svoja promišljanja o slobodnoj Južnoafričkoj Republici, viziju koja će odjekivati cijelo stoljeće:

"Ako pogledamo u budućnost [Južnoafričke Republike], zar ne vidimo kako našem potomstvu moramo ostaviti nasljeđe u kojem se sve rase miješaju i stvaraju civilizaciju kakvu svijet još nije vidio?"

Govor je prenesen u knjizi Gandhi and South Africa 1914-1948, zbirci tekstova objavljenih u Indiji pod uredničkom paskom E.S. Reddya i Gopalkrishna Gandhija s posvetom "Za Nelsona Mandelu i njegove prijatelje". U toj se knjizi Gandhi spominje kao "južnoafrički dar Indiji". Kada je u rujnu 1992. g. pušten iz zatvora, u vrijeme kada su demokratske reforme bile u punom zamahu, Nelson Mandela je rekao: "Gandhi je bio Južnoafrikanac. Moramo nastaviti njegovati sjećanje na njegovo djelo i danas, kada je kraj aparthejda u Južnoafričkoj Republici na dohvat ruke. Nikad ne smijemo zaboraviti činjenicu da je Gandhijeva filozofija ključ za preživljavanje čovječanstva u 21. stoljeću."

Manilal Gandhi, sin Mahatme Gandhija ostao je živjeti u Južnoafričkoj Republici, u kući svoga oca smještenoj u gradu Natalu. Indijski reformatorski pokret poticao je kaotične, ali uspješne kampanje "građanskog neposluha" u cijelom JAR-u u ranim 1950-im. Među tim kampanjama posebno se isticala ona iz 1952. g., kada su se revolucionari suprotstavili izglasavanju Zakona o osobnim dokumentima i ostalim mjerama aparthejda. Otpor inspiriran indijskim mirnim prosvjedima pomalo je prešao u nasilje, te je s vremenom postao ilegalan. Tada je stranka ANC oformila svoju vojsku The Umkhonto we Sizwe ("Koplje nacije"), pripremajući se za vođenje gerilskog rata. Za razliku od Gandhija, jednog od lidera ANC-a Alberta Lutulia - dobitnika Nobelove nagrade za mir 1960. g., ili pak nadbiskupa Desmunda Tutua - dobitnika Posebne nagrade za mir 1984. g., Nelson Mandela je zagovarao neizbježno revolucionarno nasilje smatrajući ga opravdanom reakcijom usmjerenom protiv nepravednih zakona. Mandela je u konačnici odjenuo maskirnu uniformu i sudjelovao u vojnim vježbama u Etiopiji kao i većina drugih revolucionara.

Komentar

Antun Toni Rehak

Osobno smatram kako je dobro čitati o tome što su i kako su radili "veliki lideri". Epitet "veliki" nam pomaže da ih lakše selekcioniramo, da znamo čije ćemo živote izučavati kako ne bismo morali čitati mnoštvo životopisa lidera koji su obilježili ljudsku povijest. Ono što mislim da može zbuniti jest pitanje teorije i prakse. Kopiramo li tuđu praksu,

pročitaj...