Moram priznati da se dubok i suptilan pomak doista događa u situaciji kada studenti postanu moji partneri u pothvatu učenja. Tada pedagoška teorija "praznog spremnika" koja profesora vidi kao nositelja mudrosti, a studente kao "prazne posude" koje čekaju da ih se napuni znanjem, trenutno pada u vodu. Navedeni pomak uzrokuje to da studenti postaju aktivni sudionici, radije negoli pasivni reaktori, odgovorni za svoje vlastito učenje. Taj me uvid na neki način oslobađa. Opisana koncepcija procesa učenja i odnosa profesor-student mnogo je više demokratična, te ju je moguće direktno povezati s mnogim drugim strukama ili radnim mjestima.

Najveća mora svakog predavača je dolazak na predavanje, pred slušatelje, nakon što je na radnom stolu zaboravio pomno pripremljene bilješke. Kada bi svi zajedno bili otvoreniji za improviziranje i svjesni da su nas godine iskustva dovoljno pripremile za takvu situaciju, tada bismo izgubili strah od gubitka strukture, a noćna mora bi se rasplinula u trenu.

Sokratova metoda ili metoda slučaja u podučavanju temelji se na improvizaciji, situaciji "onakva kakva jest", koja ipak zahtijeva dobru pripremljenost i uvježbanost. Metoda se zasniva na korištenju izjava studenata na osnovu kojih profesor gradi daljnji kontekst prema svojim potrebama. Na taj način profesor i studenti, kao partneri, zajednički grade "usmenu skriptu" samo za tu sesiju kako bi je na kraju potpuno odbacili, osim ideja zapisanih u bilježnicu jednoga i drugoga. Što više improvizacija može biti?


Praksa improvizacije

Ono što se kod improvizacije traži, u sva tri konteksta - učenje na radnom mjestu, istraživanje, predavanje - jest praktično prosuđivanje. John Forester naglašava suprotnosti između osobe "ljudskog računala" koja uvijek "pokušava biti vještim inženjerom" i osobe s kvalitetom praktičnog prosuđivanja koja "pokušava biti osjetljivi i principijelni moralni improvizator". Kako bi naglasila razliku, filozofkinja Martha Nussbaum se okreće improvizaciji:

"Očita razlika između djelovanja prema unaprijed napisanom scenariju i improviziranja je ta što osoba koja improvizira mora biti daleko više, a ne manje, pažljiva: paziti na izvedbu drugih aktera i situaciju."

Iskustvo mi govori kako praktičari jako dobro poznaju ovaj zakon. Stoga smatram kako je potraga za zapisanim iskustvom, pravilima i formulama, bilo u liderstvu ili učenju, potencirana od strane akademske zajednice u procesu pogrešne primjene pozitivističke znanosti 19. i 20. st. kako bi se kontrolirala i ograničila ljudska dvosmislenost. Sve to nas je koštalo učenja iz improvizacije: kontekstualnog, ljudskog bogatstva bivstvovanja u trenutku i brige za naše partnere.