Treba imati na umu da su te kompanije poslovale u 17., 18. i 19. stoljeću te da su već tada koristile navedene vrijednosti i organizacijska načela. Dakle, termini kao što su "decentralizacija" i "diversifikacija" kojima se opisuju ta načela relativno su novi, što nas navodi na pogrešnu pomisao kako u prošlosti "decentralizacija" i "diversifikacija" nisu postojale. Pokušao sam razmišljati o tome na koji su način lideri, vlasnici i menadžeri u prošlim stoljećima razmišljali o politici poslovanja svojih tvrtki. Jedan od mogućih načina preformuliranja posljednje karakteristike mogao bi biti: Bili su tolerantni prema aktivnostima na margini organizacije.

Na ovom mjestu bi sada mogli započeti raspravu o tome koja je prava mjera uspjeha neke korporacije. Kriteriji koji se danas obično koriste jesu razne liste poput Fortune 500 liste ili pak druge mjere poput povrata na ukupno angažirani kapital. Osobno smatram kako opstanak u okrutnom svijetu tijekom više stoljeća također zaslužuje visoko mjesto na tzv. league tables, listama najuspješnijih. Međutim, Shellovi planeri su korporacije koje su opstale opisali neočekivano blagim riječima: "Financijski konzervativne, s osobljem koje se poistovjećuje s tvrtkom i menadžmentom koji je tolerantan i osjetljiv na svijet u kojem živi."

U njihovom opisu nema ni riječi o nisko-budžetnom marketingu, najnovijim tehnologijama, niti o proizvodnji s visokom dodanom vrijednošću. Domišljatost u financiranju čak je izričito isključena! Sve je to u priličnoj mjeri drugačije od definicije koju sam prihvatio na Sveučilištu Erasmus u Rotterdamu ranih 50-ih: "Proizvodnja dobara i usluga", rečeno je studentima, "odvija se u organizacijama koje se u okviru našeg društva nazivaju kompanijama. Kompanije proizvode dobra za koja su drugi ljudi voljni platiti određenu cijenu. Dobra proizvode tako što nastoje pronaći optimalnu kombinaciju triju čimbenika proizvodnje - rada, kapitala i zemlje. Ti se čimbenici mogu međusobno zamijeniti, npr. rad se može zamijeniti kapitalom. Optimalna kombinacija proizvodnih čimbenika je ona pri kojoj tvrtka uz minimalne troškove proizvodi proizvode koje prodaje po maksimalnoj cijeni i time ostvaruje maksimalni profit."

Nas studente je navedena definicija smirivala. Kompanija je prema njoj bila racionalni entitet: Ekonomska kompanija. Ekvivalent Homo economicusa. Proizvodnja je pitanje troškova i cijene. To su kategorije koje su brojčano iskazive, koje možete smjestiti u razne formule i s njima raditi razne kalkulacije. Troškovi se obično sastoje od troškova rada i kapitala - međusobno zamjenjivih čimbenika proizvodnje. Navedena definicija sugerira kako je kompaniju ustvari jednostavno kontrolirati: imate li problema s radnom snagom, zamijenite ju kapitalnom imovinom. Navedeni je opis budućeg radnog mjesta mlade korporativne lidere, kako je većina studenata na Erasmusu sebe vidjela, smirivao i tješio. Kompanija je za sve nas bila racionalna, podložna kalkuliranju i kontrolabilna.