Kada sam nekoliko godina kasnije došao na svoje prvo radno mjesto, u Shellovu rafineriju blizu Rotterdama, u meni se brzo pojavio blagi osjećaj nelagode. Iako su teorije na Erasmusu spominjale radnu snagu, iako mi se činilo kako je stvarni svijet u rafineriji ispunjen ljudima, o tom "proizvodnom čimbeniku" se na poslu nije razgovaralo. Upravo zbog toga, zbog te "ispunjenosti ljudima", sve mi je bilo sumnjivo, ta racionalnost, proračunatost i kontrolabilnost kompanija.

Tada je, nekih 20 godina kasnije, studija Shellovih planera prikazala kompanije na potpuno drugačiji način: "Borba za opstanak, preživljavanje institucije u svijetu koji se stalno mijenja, potreba da se učine temeljne prilagodbe tom svijetu." Naravno, navedene tvrtke su, kako bi opstale, morale kontrolirati troškove, proizvoditi i plasirati svoje proizvode na tržište i modernizirati tehnologiju. No, sve to nije zvučalo kao suština njihovog korporativnog bića, već više kao nekakav temeljni preduvjet u mnogo važnijim razmatranjima o životu i smrti. U kompanijama iz Shellove studije radili su ljudi koje se ponekad nije moglo kontrolirati i koji su ponekad bili iracionalni; dok su se one same ponašale kao da su živa bića, nešto puno više od pukog ekonomskog sustava koji proizvodi dobra i usluge sa svrhom maksimiziranja profita. Promotrimo li pažljivo različite pristupe, vjerojatno ćemo se zapitati jesu li kompanije "živući sustavi" ili pak puki instrumenti za proizvodnju dobara i usluga? Zakonodavstvo je u mojoj rodnoj zemlji još od doba Napoleona tvrtke počelo nazivati "osobama", razlikovati fizičke "osobe" od pravnih "osoba", pri čemu kompanije spadaju u potonju kategoriju. Zakon obično nije suprotstavljen uobičajenom načinu govora.

Što bi se promijenilo kada bi formulirali ovakvu hipotezu: "Neke ili sve kompanije se ponašaju poput živih bića"? Bi li to promijenilo našu paradigmu koja nas vodi dok upravljamo tvrtkama? Da li bi nam ova hipoteza pomogla da shvatimo zašto neke tvrtke opstaju, dok tolike druge umiru mlade?

Navedena hipoteza, značajno odmaknuta od tradicionalne definicije, prisiljava nas da opet iznova preispitamo funkcioniranje kompanija što nas može dovesti do novih uvida. Štoviše, taj bi nam proces mogao osigurati nove spoznaje o fenomenima za koje menadžeri već dugo znaju. Pri tome nikako ne mislim da su sve kompanije jednake. Menadžeri se u nekima od njih i dalje ponašaju kao da proizvodnja dobara i usluga doista jest isključivi ekonomski problem. Druge se pak u većoj mjeri ponašaju kao živa bića i bore se za opstanak u nepovoljnim uvjetima.