Ono što ću pokušati dokazati na ovom predavanju jest teza da menadžment mora biti apsolutno svjestan kojim tipom tvrtke upravlja. Praksa menadžera koja je prikladna za vođenje jednog tipa tvrtke u nekoj drugoj može uzrokovati velike štete. Naglašavam da hipoteza o "kompanijama kao živim bićima" unosi potpuno novu dimenziju u tradicionalne koncepcije koje govore o:
1. Ulozi profita i imovine,
2. Razmjerima upravljanja i kontrole s vrha,
3. Načinu stvaranja i oblikovanja ljudske zajednice (što kompanije u suštini i jesu),
4. Ulozi moći kod donošenja odluka.


Uloga profita i imovine

Shellovom studijom je obuhvaćeno 27 tvrtki u kojima je glavna pokretačka sila bila, i još uvijek jest, "želja za opstankom" i "razvoj vlastitih potencijala". Njihova povijest, koja varira u granicama između 100 i 700 godina, nam ukazuje da su ove kompanije ostajale unutar nekog biznisa sve dok su "osjećale" vitalnost radne zajednice. Kroz svoj životni vijek, svaka od njih je promijenila svoj poslovni portfelj barem jedanput, a neke i više puta.

Tvrtka Dupont de Nemours, osnovana da bi se bavila proizvodnjom baruta, 30-ih godina prošlog stoljeća je postala najveći dioničar General Motorsa, a danas se uglavnom bavi proizvodnjom specijaliziranih kemikalija. Osnivač Mitsuija je 1673. godine otvorio trgovinu tekstilne robe u Tokyju (tada Edou). Nakon toga tvrtka je pretvorena u mjenjačnicu, a zatim u banku. Kasnije se počela baviti i rudarstvom, a tek krajem 19. stoljeća krenula u proizvodnju.

Prvi pisani trag u kojem se spominje Stora iz središnje Švedske datira iz 1288. godine. U to vrijeme je Stora upravljala rudnikom bakra. Tijekom sljedećih 700 godina temeljnom biznisu su pridodane nove djelatnosti koje su postepeno zamijenile stari. Tvrtka je pomalo napustila eksploataciju bakra i prešla na eksploataciju šuma, taljenje željeza, hidroenergiju, a danas na proizvodnju papira, drvne mase i kemikalija.

Iako se na prvi pogled čini kako su promjene portfelja bile iznimno teško ostvarive, vrlo je vjerojatno da su za menadžere tog vremena one bile same po sebi razumljive, postepene i na početku gotovo neprimjetne. Pa ipak, one nam ukazuju na posebnu fleksibilnost u odnosu na temeljni biznis kojim se tvrtka bavi u bilo kojem trenutku vremena. U pojedinoj fazi razvoja možda su ove tvrtke sebe vidjele i smatrale bankarima, da bi se tek naredna generacija počela baviti proizvodnjom. Do opisanih promjena u poslovanju može doći samo u prisustvu stava koji imovinu vidi "sredstvom za život", radije negoli suštinom svog biznisa.