Svaka kompanija, u datom trenutku vremena, mora ostvarivati profit od poslovanja kojim se u tom trenutku bavi kako bi uspjela opstati. Međutim, temeljni biznis i profit iz tog biznisa u kompanijama iz Shellove studije nisu glavna pokretačka sila. Tvrtke trebaju profit na isti način na koji svako živo biće treba kisik. Iako je kisik nužan za preživljavanje, on nije svrha življenja. "Ekonomske tvrtke" se bave specifičnim biznisom iz kojeg crpe profit i maksimiziraju vrijednost dioničarima. Za "ekonomsku tvrtku" biznis je temelj života, a profit je njegova svrha: ona "postoji zato da bi iznajmljivala automobile". Maksimizacija profita i vrijednosti kapitalne imovine navodi na razmišljanje kako trenutna imovinska baza čini temelje tvrtke, te da se svrha postojanja tvrtke odnosi isključivo na iskorištavanje te imovine. Dođe li do krize, one radije posežu za likvidacijom ljudi nego imovine, samo kako bi spasile svoju bilancu (koja primjereno bilježi samo materijalnu imovinu!). Logičan slijed opisanog načina promišljanja navodi nas na zaključak, u slučaju Shella, da u situaciji iscrpljivanja svih naftnih izvorišta treba "likvidirati kompaniju i vratiti preostalu vrijednost dioničarima". Međutim, kompanije se rijetko kada vraćaju dioničarima. "Korporativno samoubojstvo" rijetka je pojava među živućim tvrtkama jer je njihova prava svrha postojanja opstanak i razvoj vlastitih potencijala. Takve organizacije ne mogu prihvatiti da imovina odlučuje o njihovom životu ili smrti.