Niska razina tolerancije

Menadžerska praksa niske tolerancije zahtijeva ispunjenje dvaju osnovnih uvjeta:
1. Tvrtka bi trebala do neke mjere kontrolirati svijet u kojem posluje,
2. Taj bi svijet trebao biti relativno stabilan.

Stabilnost je poželjna kako bi se osiguralo potrebno vrijeme za pronalazak ravnoteže između unutarnje učinkovitosti kompanije i vanjskog svijeta. U takvom svijetu kompanija može težiti maksimalnim rezultatima s minimalnim resursima. Kako bi omogućio ostvarenje cilja poslovanja uz minimalne resurse, menadžment se mora koristiti visokim stupnjem kontrole nad svim internim operacijama. U takvim kompanijama ne ostaje mnogo prostora za delegiranje ovlasti i slobodu djelovanja.

Pojedine tvrtke mogu imati sreće živjeti, a zatim i umrijeti u stabilnim uvjetima poslovanja. Međutim, u roku od nekoliko desetaka godina (a danas i mnogo brže) svijet će se zasigurno promijeniti. Kada se to dogodi, kompanija ima izbor:

1. Može vratiti situaciju u prijašnje stanje ili ju učiniti prihvatljivom za poslovanje. Nažalost, privatne tvrtke nisu u mogućnosti odabrati ovaj izbor. To mogu učiniti samo državni monopolisti koji posjeduju moć utjecaja na pravila i propise te tako mogu vanjski svijet držati više ili manje pod kontrolom. Privatne tvrtke se moraju, ako žele opstati, osloniti na drugi vid odgovora, a to je:

2. Promijeniti se i prilagoditi svijetu u stalnoj mijeni.

Obzirom na napore kreiranja unutarnjih strukturalnih promjena te uz dovoljnu razinu moći koja će omogućiti da se vanjski svijet ukalupi prema željama kompanije, iskušenje da se izabere prvo bit će veliko.

Europske pošte, te do određene mjere i europske nacionalne zračne kompanije, još i danas nam redovito demonstriraju takvo ponašanje. No ne samo oni, i privatna poduzeća u mnogim zemljama žive u "ugodnom okruženju" raznih dogovora, udruženja, klubova itd. stvarajući lagodnu, toplu sredinu u kojoj te tvrtke posluju. Bankari i osiguravatelji u većini europskih zemalja bili su, ne tako davno, također primjeri za takvo ponašanje.