Strategija se razlikuje od operativne djelotvornosti
Posljednjih dvadesetak godina menadžeri se uče voditi poslove prema novim pravilima budući da se pred kompanije postavljaju uvijek novi zahtjevi. Kako bi hitro odgovorile na konkurentske i tržišne promjene, organizacije moraju biti fleksibilne, da bi prepoznale i usvojile najbolju poslovnu praksu, moraju se stalno uspoređivati s najboljima (eng. benchmarking), a da bi poboljšale učinkovitost, neke aktivnosti prebacuju na podugovaratelje (eng. outsourcing). Nadalje, da bi zadržale prednost u odnosu na rivale, moraju razvijati ključne kompetencije.
Strateško pozicioniranje koje je nekada predstavljalo suštinu strategije, odbačeno je kao suviše statičan pristup u odnosu na današnja dinamična tržišta i brzi napredak tehnologija. Prema novoj dogmi, konkurenti mogu brzo kopirati bilo koju tržišnu poziciju tako da stečena konkurentska prednost ostaje, u najboljem slučaju, tek privremena.
No, navedena uvjerenja predstavljaju opasne poluistine koje navode sve veći broj kompanija na uzajamno destruktivnu konkurenciju. Istina je da sa smanjenjem razine regulacije nestaju neke prepreke slobodnom natjecanju, te da tržišta postaju sve više globalna. Istina je da su kompanije ulagale popriličnu količinu energije kako bi "stanjile" organizaciju i učinile ju efikasnijom. Međutim, u mnogim je industrijama hiperkonkurencija samoizazvana rana, a ne neizbježni ishod izmijenjene paradigme konkurentnosti.
"Što je to 'strategija'?" klasik je menadžerske misli u kojem je profesor Michael Porter odlučio, sukladno svom sudu, postaviti granice o tome što jest, a što nije strategija. Autora su na pisanje potaknuli kolege iz znanstvene zajednice i savjetničkih kuća koje su se, kroz međusobno uspoređivanje organizacija i kopiranje istih koncepcija, bavile prodajom usluga sav