Ljubav i strah u organizacijama

Margaret J. Wheatley Margaret J. Wheatley predsjednica je Instituta Berkana. Dugogodišnji je profesor, konzultant, pisac i govornik o radikalno novoj praksi organiziranja i vođenja u kaotičnim vremenima u kojima danas živimo. Njezina knjiga Leadership and the New Science proglašena je 2002. knjigom godine iz menadžmenta.

U davnom 13. stoljeću Toma Akvinski je u svojim djelima iznio moćnu viziju koja opisuje način na koji međusobno utječemo jedni na druge, na koji živimo zajedno. U jednoj od svojih knjiga je tako napisao: "Ljudi mijenjaju jedni druge... uz pomoć radosti i zadovoljstva." Toma Akvinski je vjerovao da se ljudi mijenjaju uz pomoć radosti, zadovoljstva i zahvalnosti, tj. kroz pozitivne, inspirativne energije. Vjerujem da je sam proces promjene smatrao očaravajućim te da stalne promjene, toliko prisutne u životu, nisu ovdje zato da bi nam stvarale probleme već da bi nas uvijek iznova očarale novim iznenađenjima.

Nažalost, njegove slike kao i moja promišljanja povezana s njima, umnogome se razlikuju od svakodnevnih svjedočanstava. Danas se posvuda govori kako je "činjenica" da se ljudi mogu promijeniti samo u prisustvu straha, samo kada ih pritisnu ozbiljne prijetnje ili krize. Danas, u dvadeset i prvom stoljeću, promijenili smo Tominu izjavu punu nade u posve drugačiju: "Ljudi se mijenjaju...isključivo kroz strah i patnju."

Daleko smo odmakli od radosnih slika novih mogućnosti iz 13. stoljeća. U mnogim sam tekstovima do sada pisala kako se u organizacijama ustvari najviše plašimo promjene, kaosa i gubitka kontrole. Danas vjerujem kako je najveći strah kojem smo izloženi ustvari "strah čovjeka od čovjeka" - ne samo strah od određenog pojedinca već strah od nas samih kao bića, strah od života općenito. Danas pretpostavljamo kako su ljudi sebični, otporni na promjene, ovisni i prevaranti. Plašimo se što će nam drugi ljudi učiniti ako izgubimo kontrolu i zaštitu koju smo godinama pažljivo izgrađivali. Obasuti smo informacijama o prijevarama, zavjerama i izdajama. Svakodnevno čitamo o ratovima, etničkom protjerivanju u prošlosti i sadašnjosti. Naši se strahovi čine opravdanima te nas vode da razmišljamo jesmo li poduzeli baš sve mjere opreza u svijetu terora u kojem živimo.

Možda je Toma Akvinski živio i djelovao u nekim drugačijim i jednostavnijim vremenima, kada su ljudi vjerovali jedni drugima, kada je zajedništvo doista postojalo i kada su mržnja i ratovi u današnjem obliku bili nezamislivi. No, znam da nije tako. Grozote života u srednjem vijeku su bile jednako velike, ako ne i veće. Zato vjerujem kako nam Toma Akvinski progovara iz duhovne perspektive, onkraj domene ljudske povijesti te da je njegova poruka primjenjiva na sve ljude i sva vremena. Vjerujem da je došlo vrijeme da napustimo živote obilježene strahom i pronađemo nove putove zbližavanja. Došlo je vrijeme da se zapitamo: "Kako bi život izgledao kada bismo jedni drugima prilazili s ljubavlju, veseljem i zadovoljstvom?"