Mi ljudi jednostavno trebamo jedni druge. Poput drugih životnih oblika, od mikroskopskih organizama do složenih ekosustava, moramo postojati zajedno. Navedena je potreba uočljiva čak i u zapadnom svijetu koji toliko obožava i promovira neovisnost i individualizam. Koliko nas samo ima koji danas žudimo za zajedništvom i pripadnošću?

Stoga je važno ne zaboraviti da se organizaciji, zajednici ili grupi uvijek priključujemo kako bismo postigli više. Ljudi se nikad ne udružuju da bi postigli manje. Želimo stvarati, pronaći novi smisao, doprinositi i pripadati. Negdje duboko u nama skriveno je znanje da je sve to moguće ostvariti jedino kroz zajedništvo s drugim ljudima. Stoga svaki čin udruživanja, svaki napor da se nešto organizira u svojem zametku krije pozitivnu i moćnu energiju.

Riječi Tome Akvinskog ponukale su me gledati na vlastito iskustvo u radu s organizacijama iz nove perspektive, kako bih zapazila primjere ljudske transformacije uz pomoć ljubavi, radije negoli straha. Kada sam stvari počela promatrati iz novog kuta iznenada sam shvatila kako postoje mnoga svjedočanstva u prilog njegovoj tvrdnji. Svjedočila sam nastajanju novih mogućnosti koje počinju izranjati gotovo niotkuda, samo kada dvoje ljudi pokaže spremnost da pažljivo saslušaju jedan drugoga, da budu prisutni jedan za drugoga. Tada uopće nije važno tko su oni, od kuda dolaze, koliko su različiti i što se zapravo događa. Jednostavnim činom pažljivog slušanja, u prisustvu iskrenog poštivanja i zanimanja za misli i osjećaje drugoga, stvaraju se temelji za sveobuhvatne promjene.

Nedavno sam sudjelovala u razgovoru grupe ljudi kada je jedan od sudionika primijetio: "Moramo se početi susretati s našim ljudima pod njihovim uvjetima. I početi govoriti njihovim jezikom." Njegove su riječi zvučale kao očita istina i u trenu me podsjetile na mnoge treninge o osvješćivanju različitosti, kulturalnoj osjetljivosti i individualnim razlikama koje sam, kao i drugi članovi ove grupe, u prošlosti iskusila. No, te sam riječi ovoga puta drugačije shvatila i čula, te stoga drugačije na njih odgovorila: "Ne moramo se s ljudima susretati 'pod njihovim uvjetima'. Zapravo, sve što moramo napraviti je susresti se s njima." Pri tome sam mislila kako moramo biti iskreno znatiželjni i pažljivi slušatelji, puni poštovanja, kako bismo mogli saznati tko ta osoba zapravo jest i koje su njene stvarne životne preferencije.

Istinsko poštovanje prema nekoj osobi iskazujemo tek kada smo doista znatiželjni, kada pokazujemo zanimanje za iskustva i razmišljanja drugih, kada smo uljudni dok slušamo. Tek tada ih srdačno pozivamo u odnos sa nama i stvaramo temelje za kvalitetnu suradnju. Jer kvalitetu međuljudskih odnosa determinira jedan veoma jednostavan čimbenik, osjećaj priznatosti, budući da je spremnost neke osobe da bude s nama u odnosu proporcionalna osjećaju priznatosti koji toj istoj osobi iskazujemo. Svima nama ne treba ništa više kako bismo poželjeli raditi zajedno. Ovu sam istinu spoznala prateći sudski proces pri Truth and Reconciliation Commission u Južnoafričkoj Republici kada su ljudi otvoreno, pred cijelom nacijom, govorili o svojim iskustvima iz vremena aparthejda. Nakon prepričanih užasa koje je preživio, tom je prilikom jedan od njih rekao: "Danas znam da nacija plače sa mnom." Nije zahtijevao neku dodatnu stručnu pomoć, niti je tražio novčanu naknadu za pretrpljene patnje. Važno mu je bilo jedino da ljudi poslušaju njegovu priču, da ga pozorno saslušaju. Kroz jednostavni akt pozornog slušanja zajednica se aktivno uključila u izvršavanje zadatka preobrazbe nacije.