Priča koju vam spominjem govori o jednom četverogodišnjem dječaku koji je živio u susjedstvu starijeg gospodina. Taj je stariji gospodin nedavno izgubio suprugu, nakon teške i mučne bolesti. Budući da je pokojnu suprugu jako volio te s njom u braku proveo više od četrdeset godina, za njega je to bio vrlo težak period života. Izgledao je potpuno izgubljeno bez nje, potišteno šetajući uokolo kuće ne znajući što da radi sam sa sobom.

Dječak je jednoga dana, kao i mnogo puta do tada, prolazio pločnikom pokraj starčeve kuće na svom triciklu. Kada se približio, uočio je da starac sjedi na trijemu, lica pokrivenog dlanovima ruku. Bez razmišljanja je sišao sa svog tricikla, prošao kroz dvorišna vrata i sjeo starcu u krilo. Kasnije je, na nevini dječji način, ispričao svojoj majci što se je zapravo dogodilo. U prvi tren majka se malo uplašila budući da nije znala na koji će način tako teška emotivna situacija koja je zadesila njihovog susjeda utjecati na malog, "nezrelog" dječaka koji nije ostavljao dojam da se može uspješno nositi s ovako zahtjevnim iskustvom. No, na njezino veliko iznenađenje, nakon što ga je zamolila da joj ispriča o čemu su on i starac razgovarali, dječak joj je odgovorio: "O ničemu. Ništa nisam govorio. Samo sam mu pomagao da se isplače."

Ovu sam priču ispričao već mnogo puta, ljudima iz različitih zemalja. Njihove su reakcije uglavnom bile iste, bilo da se radi o Kinezima, Rusima, Mađarima ili Kolumbijcima. Na spomen ovog događaja uglavnom bi se umirili, ušli u tišinu te se činilo kao da u sebi traže odgovore koji će se slagati s njihovim svjetonazorom. U gotovo svim slučajevima radilo se o emotivnim odgovorima koje bi ljudi dodatno produbili kada bi ih zamolio da se poistovjete s četverogodišnjim djetetom i razmisle o tome jesu li, nekada davno u istim godina, i oni bili jednako mudri. Dok bi neki odmah klimnuli glavom u znak potvrde, drugi bi se zaglavili u davnim sjećanjima - u transu negdje između djetinjstva i zrelih godina. Jednom je prilikom odrasli muškarac zaplakao kada je čuo ovu istinitu priču. U Kini se dogodilo da je čitava grupa ljudi, i ja s njima, zapala u duboku tugu.

Očito je da ova i druge slične priče u nama bude davna sjećanja iz prošlosti života. Neka od njih znaju biti itekako bolna, budući da na veliko iznenađenje odjednom spoznamo kako smo ih zaboravili ili potisnuli da bi se uz pomoć negiranja lakše nosili s vlastitom boli. Bez obzira što činimo s takvim iskustvima, ona zauvijek ostaju dijelom naše svijesti ili podsvijesti, ugrađena u svaki trenutak naših života. Na taj način ona postaju lekcije iz kojih možemo učiti, kako ih ne bismo morali ponavljati, ali samo ako smo voljni sagledati stvari iz drugačije perspektive.