Blogovi mogu na jednaki način oštetiti kompanije kao i pojedince. Isti članak objavljen u časopisu Fortune govori o tome kako je u rujnu 2004. jedan mladić na specijaliziranoj stranici za bicikliste otkrio da se popularni Kryptonite lokot može jednostavno otvoriti kemijskom olovkom marke Bic. Kroz par sati na drugim su se blogovima pojavili video zapisi obijanja bravice na lokotu. Iako su mainstream mediji (koje blogeri strašno preziru, a sve više kopiraju) priču objavili nekoliko dana kasnije, 1.8 milijuna ljudi za nju je već znalo. Suočen s tim elektronskim tsunamijem, Kryptonite je nakon samo tjedan dana najavio zamjenu loših bravica. Procijenjeni trošak? Deset milijuna dolara - gotovo polovica ukupnog godišnjeg prihoda kompanije. 

Iz navedenog je razvidno kako si lideri ne mogu dopustiti da zanemare tako moćnu silu. Čak i nakon što tradicionalni mediji objave neku kompromitirajuću informaciju, emocionalni odgovor javnosti nekako se intenzivnije očituje u blogosferi gdje su ponekad potrebne doslovce sekunde kako bi se organizirali ekonomski pogubni bojkoti. Iako su osnovni razlozi zbog kojeg se u prodaju ne bi trebalo pustiti opasne proizvode poput Vioxxa, koji povećava rizik od srčanog udara, ili Guidantovog defibrilatora, još uvijek moralne i etičke prirode, lideri bi trebali postati svjesni da je blogosfera uvijek prisutna, čeka, promatra, kritizira i uvjerava.

S druge strane, blogovi su jedinstveno moćni alati za promoviranje proizvoda, brendova i ideja, te u isto vrijeme nemilosrdni u kažnjavanju onoga što blogeri ne odobravaju. Još je važno naglasiti kako s povećanjem njihovog broja na Internetu njihova moć raste. 


Uloga lidera u postizanju transparentnosti

Uspješni lideri uspješnih organizacija u eri sveprisutnih elektroničkih tužibaba su upravo oni koji se trude učiniti svoje organizacije što je više moguće transparentnima. Unatoč legitimnim moralnim i zakonskim ograničenjima koji se postavljaju na otkrivanje povjerljivih informacija, lideri bi trebali težiti politici u kojoj "nema tajni". Prvi beneficijari takve politike će sigurno biti sami članovi organizacije, budući da se nalaze u poziciji da im učinkovitost djelovanja raste s povećanjem obilnosti informacija, a pada s ograničenjem istih.  

Slijedeći razum, organizacije bi svakako morale prigrliti politiku transparentnosti, kako zbog etičkih tako i zbog praktičnih razloga, kao stanje putem kojeg se na najlakši način postižu vlastiti ciljevi. Nažalost, takvi su slučajevi još uvijek prava rijetkost. Iako nas globalne sile povlače prema većoj otvorenosti, snažne kontra-sile nastoje uništiti iskrenost i transparentnost.