U to sam vrijeme predavao na sveučilištu North Texas i bio veoma frustriran onime čime sam se bavio. Intuitivno sam osjećao da postoji svijet kojeg moje teorije nisu mogle objasniti. Godine 1974. sam tako u publikaciji Futurist udruge World Future Society naišao na stručni članak profesora Gravesa pod nazivom "Ljudi se spremaju za odlučni iskorak" koji me je snažno potresao. Profesor Graves je nakon godina istraživanja uspio otkriti prirodni način formiranja različitosti kod ljudi te je otkrio postojanje slojevitosti osam različitih vertikalnih sustava. Nakon što sam se upoznao sa njegovim spoznajama, uspio sam sve moje radove uklopiti u te prirodne "kalupe".

Kako doktorski studij kojeg sam tada pohađao na sveučilištu Oklahoma nije nudio ništa posebno, odlučio sam se za kolegij "socijalna psihologija". Istovremeno sam radio i na poslovnoj školi sveučilišta North Texas gdje sam se bavio područjem komunikacije. Sve mi je to omogućilo nekakvu hibridnu diplomu koja mi je osigurala stanovitu prednost a mojem umu mogućnost da slobodno luta različitim znanstvenim područjima. Sociologiju i povijest sam izučavao na sveučilištu Oklahoma gdje me je posebno intrigirala priroda američkog građanskog rata, te polarizacija tema poput rasnih razlika, unionizma i slično. Možda sam upravo zbog tog raspona tako hitro i snažno reagirao na Gravesova razmišljanja. Njegov mi je pristup ponudio okvir za objektivno sagledavanje povijesnih događanja, bez da ulazim u igru "okrivi i budi okrivljen". Također sam naučio da nikada ne možemo vratiti ili ponoviti prošlost; budućnost je ta koja mora snažnije prihvatiti ulogu prošlosti formirajući na taj način sadašnjost.

SP: Nije li tada Vaš pristup u suprotnosti s pokušajima formiranja regionalnih grupacija, npr. poput EU, kod kojih različite države pokušavaju uskladiti sustave i ciljeve kako bi udružile i harmonizirale energije na sličnim poljima interesa?

DB: Ne mislim da je tako. U San Franciscu sam 1999.g. održao prezentaciju na State of the World Forumu Zaklade Gorbačov na kojoj sam posebno naglasio važnost borbe za koheziju u eri fragmentacije u kojoj živimo. Umjesto da se založim za neku određenu vrstu svjetskog poretka, pokušavao sam prisutnima pojasniti da će se po mojem mišljenju naredni globalni "fluks", kako sam ga nazvao, vrlo vjerojatno temeljiti na ovim spiralama. U kontekstu Europske Unije to bi značilo da zagovaram stvaranje tzv. "slojevite demokracije", radije negoli glomaznog monolitnog kolektivnog sustava kojim se upravlja iz Bruxellesa. Takav pristup ukazuje na postojanje različitih internih kulturalnih "stogova" među zemljama članicama i objašnjava zašto se je primjerice Francuska odmah uključila u EU a Engleska nije, te zašto se Norveška i dalje odbija uključiti u uniju. Stoga arhitekti europskog povezivanja moraju prepoznati potrebu njegovanja jedinstvenosti svake pojedine kulture koje će zatim pokušati "nježno" podrediti, jednu po jednu, potrebama dugoročnog tranzicijskog procesa.