U grčkom govorništvu treba razlikovati prirodno od umjetnoga.

Prirodno govorništvo zastupaju u Homerovo doba kraljevi, a poslije umni državnici, koji su prirođenim darom govora u narodnoj skupštini stekli najveći ugled. Njihovi su govori umjetno sastavljeni i dobro obrazloženi, a kako se pokraj toga odlikuju vjernom karakterizacijom lica i lijepim jezikom, nije ni čudo da su stari, osobito stoici, smatrali Homera ocem govorništva te preporučivali njegove kao uzor.

Umjetno govorništvo se počelo razvijati u Siciliji gdje je 465. g. prije nove ere tiranska vlada zamijenjena demokratskom pri čemu se naglo pojavila velika potreba za javnim raspravljanjima i dokazivanjima.

U Grčku su govorništvo u posljednjoj četvrti 5. vijeka prenijeli sofisti koji su obećavali da svakoga mogu naučiti da bude "vješt riječima i djelima" što ih je u mnogome proslavilo među narodom. Mladići bi dolazili k njima kako bi slušati njihove kićene govore i za veliki novac se učili govorničkim vještinama.

U Ateni, gdje je vladala potpuna demokracija i s njome povezana sloboda govora, svaki se punoljetni građanin, samo ako je bio vješt govornik, mogao istaknuti i proslaviti svojim govorima na sudu, narodnoj skupštini ili u bilo kojoj svečarskoj prilici. Primjerice, Gorgije iz Leontina u donjoj Italiji svojim je kićenim govorima toliko opčinio Atenjane da su sinovi bogataša hrlili k njemu u nadi da će od njega naučiti toliko cijenjenu vještinu.

Umijeće pripreme i izlaganja govora pred publikom ima pet sastavnica:

1. Prikupljanje. Osnova je umijeća izlaganja prikladno argumentiranje i donošenje uvjerljivih zaključaka, tzv. "topika". U ovoj je točki svrha pronaći argumente najprikladnije za određeni sadržaj govora. Prema Aristotelu, da bi govor bio uvjerljiv, mora se oslanjati na već postojeće mišljenje slušača. Umijeće govornika jest u tome da uvjeri slušače kako su zaključci nužni jer proizlaze iz njihovih vlastitih uvjerenja.

2. Raspoređivanje. Ovo je umijeće prikladnog organiziranja elemenata iz prve faze; govornik treba doraditi svoje argumente i njihovu strukturu prije nego što prijeđe na fazu dotjerivanja stila te konačno na samu izvedbu. Kasniji učitelji govorništva spominjali su više dijelova govora:
- Uvod, privlačenje pažnje, zanimanja i naklonosti slušača,
- Izlaganje s argumentima, glavni dio govora,
- Dokazivanje i potkrepa,
- Pobijanje mogućih protuargumenata,
- Zaključak, svršetak, rekapitulacija, pozivanje na emocije publike, efektan završetak.