Postoji li rješenje?

Zapravo, nitko mladim ljudima, rođenima sredinom 80-ih godina, ne može zamjeriti ovakav stav. Odrastali su u atmosferi rata, materijalne i moralne oskudice. Nagledavši se uspješnih političara i menadžera, koji su radili ono što je "po zakonu, premda nije moralno", a da zato nisu bili kažnjeni, fokusirani na preživljavanje i s iskustvom rata u vrijeme u kojem se izgrađuju mentalna i emocionalna baza za život, oni naprosto instinktivno vjeruju u stav - pomozi sam sebi, jer ti nitko drugi neće. Dodate li tome i otkaz ocu ili majci, koji su samo radili svoj posao, kod takve je djece način života većine ljudi dobilo oznaku "učenje, odgovornost i poštenje je za luzere". A nitko ne želi biti luzer.

Na tim klimavim nogama nesigurnosti, lažnog sjaja kojeg misle da im može pružiti novac ili društvena moć, bore se za svoje mjesto pod suncem onako kako znaju i kako im je marketing sustava u kojem žive naložio - ako budeš bogat ili slavan, možeš novcem kupiti sve, a bez puno truda. Naravno, pritom ne smiješ novac dijeliti s drugima. Samo sa prodavačima skupe robe.

Deseci ljudi mlađih od 35 godina imaju čvrto zacrtan plan da do svoje 40-te zarade milijun eura, kako nakon toga više ne bi morali raditi. To čak i ne bi bilo tako zaprepašćujuće (ambicije su dobra osobina pojedinca i društva), da njihov stav ne uključuje ravnodušnost prema svima koje će zgaziti da bi došli do cilja i prezir prema svima koji u tome nisu uspjeli. Način dolaženja do uspjeha više nije važan, važan je samo cilj.

Taj grčevit pojam uspjeha uključuje stalnu tjeskobu (hoću li uspjeti), nezdravo takmičenje (ako moj kolega uspije, a ja ne, ja sam luzer), frustraciju (ako nemam novac, stan, auto ili poziciju, ja ništa ne vrijedim) i poistovjećivanje osobne vrijednosti s materijalnom. Deviza "vrijedim onoliko koliko posjedujem" štetna je i duboko protivna ljudskoj prirodi. Ljudi koji su usmjereni isključivo na materijalnu komponentu svojeg života u društvu (ne nužno mladi ljudi), puni su tjeskobe i straha hoće li uspjeti održati sliku koju su stvorili o sebi, kroz stvari ili ljude za koje misle da im pripadaju. Grčevito se bore da zarade više od konkurenta, susjeda, partnera, zatim se grčevito bore da to bogatstvo povećaju, a vječno opterećeni brigom i strahom da će im to nestati.

U pozadini straha od gubitka materijalnog dodaje se i strah od smrti (srčani i moždani udari, kao i sve veći broj tumora cijena su koja se plaća za protivljenje prirodnim mogućnostima svakog čovjeka). Ako netko još i radi 12-14 sati dnevno, teško da će moći ostvariti skladan obiteljski život, pa se navedenim strahovima sasvim opravdano pridružuje i onaj od samoće i socijalne izolacije. Do jedne točke uspješni, a onda ostavljeni na milost i nemilost sustava, takvi menadžeri počinju "pucati po šavovima", opasno se približivši rubu živčanog (a onda i zdravstvenog) sloma. Njihova tijela i njihovi životi, koja su trebala biti materijalizacija novca kojeg imaju, počela su pokazivati znakove otkazivanja poslušnosti.