Zašto nam je dijalog potreban?

Dijalog se odnosi na stvaranje prostora unutar kojeg se takva pozornost može ostvariti. Dijalog razmatra proces razvijanja misli i značenja koji omogućavaju neku vrstu kolektivne propriocepcije ili trenutnog odražavanja sadržaja misli i manje očitih dinamičkih struktura koje tim mislima upravljaju. Takvo iskustvo proces dijaloga osigurava kako na pojedinačnoj tako i na kolektivnoj razini. Svaki slušatelj u poziciji je odgovoriti svakom govorniku i ostatku grupe te im na taj način prenijeti vlastite poglede na iznesene pretpostavke i implikacije tih pretpostavki, kao i na zaboravljene a značajne teme. Dijalog pruža priliku sudionicima preispitati predrasude i karakteristične obrasce u pozadini njihovih misli, stavova, uvjerenja i odabranih životnih uloga. Također omogućava razmjenu tako stečenih uvida.

Riječ "dijalog" izvedenica je iz riječi "dia" koja znači "kroz, putem, tijekom" i riječi "logos" koja znači "riječ" ili preciznije "značenje riječi". Prema tome, slika koja dobro opisuje proces asocira na 'rijeku značenja' koja teče među sudionicima i kroz sudionike. Broj sudionika dijaloga ničim nije ograničen... čak je moguće upustiti se i u dijalog sa samim sobom - no oblik dijaloga kojeg mi preporučamo odnosi se na grupu od dvadeset do četrdeset ljudi koji sjede i razgovaraju u krugu.

Spoznaju o važnosti takvog dijaloga pronalazimo u zapisima o načinu funkcioniranja skupina lovaca sakupljača približno istog broja članova koji su se sastajali radi razgovora i to bez prethodno dogovorenog dnevnog reda ili prethodno definirane svrhe sastanka. Usprkos tome, čini se da su takvi sastanci osiguravali i pojačavali neku vrstu kohezivne povezanosti ili zajedništva koja je omogućavala sudionicima da "znaju" što se od njih očekuje bez ikakvih posebnih instrukcija ili verbalne interakcije. Drugim riječima, ono što možemo nazvati "koherentna kultura zajedničkog smisla" izranjala je iz grupe. Ta koherencija je vjerojatno postojala u prošlosti unutar ljudske zajednice, prije negoli je tehnologija počela posredovati naše iskustvo živućeg svijeta.

Dr. Patrik de Mare, psihijatar iz Londona, izučavao je drevne metode i primjenjivao ih u modernim uvjetima. Organizirao je grupu slične veličine čiju je svrhu opisao kao socijalna terapija te zaključio da osnovne uzroke svih "bolesti" moderne civilizacije treba potražiti na društveno-kulturalnoj razini i da takve grupe mogu poslužiti kao mikrokulture iz kojih izviru slabosti kojima je izložena cjelokupna civilizacija. Mi smo proširili njegovo razmišljanje o dijalogu stavljanjem naglaska na temeljnu ulogu misli u stvaranju i održavanju takvog stanja.

Kao mikrosvijet unutar široke kulture, dijalog razmatra široki spektar mogućih odnosa koje je potrebno razotkriti. Iznosi na vidjelo utjecaj društva na pojedinca i pojedinca na društvo. Nadalje, može nam pokazati način na koji se stječe i gubi moć, te koliko su raširena nezamijećena pravila sustava koja stvaraju našu kulturu. No, dijalog se najviše od svega bavi razumijevanjem dinamike koja pojašnjava način na koji misao shvaća takve povezanosti.

Komentar

Saša Petar

Povijest čovječanstva povijest je grupnoga djelovanja. Ljudi su se družili da bi zajedno ulovili mamuta ili medvjeda, da budu jači i sigurniji, da se stisnu zajedno kako bi im bilo toplije za hladnih noći, pa se i Defoe (engleski pisac, autor knjige Robinson Crusoe, u kojoj opisuje doživljaje brodolomca koji se našao sam na malom otoku, izgubljenom u plavetnilu oceana) smilovao Robinsonu, p

pročitaj...