A sve se to dešava u svijetu u kojem žive briljantni pojedinci, pravi heroji koje bi trebali mnogo bolje poznavati. Npr. lik i djelo profesora dr. Muhammada Yunusa, "bankara siromašnih", sjajan je primjer za navedeno. Možemo li uopće zamisliti posljedice kvalitetnijeg i opsežnijeg izvještavanja o jednom takvom djelu koje je omogućilo bolji život velikom broju siromašnih, obespravljenih i stoga potpuno pasiviziranih ljudi? Što bi se dogodilo kada bi ljudi svakodnevno, umjesto da im se serviraju razni Big Brotheri i slične stupidne emisije, slušali i čitali o pozitivnim primjerima koji mijenjaju ljudsku zajednicu na bolje? 

Na ovome mjestu svakako moram spomenuti još jednu iznimnu osobu - Ebrahama Parglasa III iz Mindanaoa na Filipinima, prijateljima znanog pod imenom Toto Parglas - koji je živio u muslimanskom dijelu Filipina gdje je u sukobima koji su potresali tu zajednicu doživio tešku osobnu tragediju kada su mu pobunjenici ubili oca i brata. Nakon što je tijekom sukoba postao princ, lider svoje zajednice, donio je odluku o prekidu ratnog užasa te je na području ratne zone uspostavio gospodarsku. Budući da se radi o doista izuzetnom pojedincu, uspio je uvjeriti jednu snažnu multi-nacionalnu kompaniju da investira sredstva u lokalne plantaže banana. Plantaže su se nalazile na zemljištu ljudi koji su do grla bili zaduženi prema bankama tako da zemlja praktički više i nije bila njihova. S novcima investitora te je dugove otplatio vrativši tako zemlju izvornim vlasnicima pod uvjetom da postanu kooperanti i angažiraju se u uzgajanju banana za međunarodno tržište. Tako je Toto usred rata, praktički bez bilo kakvih resursa na raspolaganju osim snage volje, stvorio mir i blagostanje kršćanima i muslimanima koji su međusobno ubijanje zamijenili za suradnju i zajednički rad na plantažama banana.

Jednom sam prilikom upoznao Spidera, nekadašnjeg sitnog i suhog pobunjeničkog lidera, koji je tada radio na plantažama te sam ga upitao: "Smatraš li da su sukobi jednom za svagda završeni?" na što mi je on odgovorio: "Naravno da jesu. Sada imamo dom, posao i sve što nam je u životu potrebno. Sukobi više nikome nisu od koristi."
 
Po završetku ovog pothvata Toto je počeo okupljati poslovne ljude iz Mindenaoa koji su se trudili unaprijediti lokalno gospodarstvo. Čast mi je bilo surađivati s njima. Na našu veliku žalost, Toto je prošlog ljeta iznenada umro od posljedica meningitisa u 49. godini života. Nepuna dva tjedna nakon njegove prerane smrti sukobi su iznova započeli.

Toto je bio divan čovjek, pravi vizionar koji je točno znao što mu je činiti. Uvijek je naglašavao važnost obrazovanja, uvijek je iznova ponavljao: "Moramo educirati ljude". Bio je i ostao velika inspiracija u mojem životu...

Spomenuo bih još jednog čovjeka, profesora Don Kyonga iz Pekinga, dekana fakulteta za javnu upravu Red Minon, koji je s IBLF-om surađivao na razvoju dijaloga o pozitivnim poslovnim standardima. Tek sam nedavno otkrio kroz što je sve taj čovjek prošao tijekom kulturne revolucije u Kini. Njegovi su roditelji, inače oboje akademici, suspendirani s fakulteta i upućeni na težak fizički rad na farme, kako bi "radom uprljali ruke". Vlada ih je tim potezom htjela udaljiti od intelektualnih strujanja koja su, to je posve jasno, uvijek opasna za totalitarne režime.