Što se zatim događa? Počinjemo raditi u sustavima (pišem u prvom licu jer sam i sam ekonomista), prije ili kasnije postajemo liderima i menadžerima na nekoj razini te u svakodnevnoj praksi počinjemo koristiti alate "ekonomije" kojima su nas podučili profesori. Ubrzo shvaćamo da nam u svakodnevnom poslu "kvantitativne metode za poslovno odlučivanje", "menadžment ljudskih potencijala", "računovodstvo" i "financije" ne pomažu baš previše, osim što nam daju osnovni okvir u kojem se poslovni procesi odvijaju.

Budući da nam je jasno kako su alati kojima raspolažemo gotovo neupotrebljivi, a drugoga na vidiku nema, pomalo tijekom vremena, poput "kuhane žabe" počinjemo sve više vjerovati kako su znanja kojima raspolažemo potpuno primjerena našim radnim zadacima i odgovornostima. A zašto bi i mislili drugačije? Sustav za kojeg smo zaduženi još uvijek postoji. Istina za volju, iz godine u godinu sve je teže isplaćivati plaće. Ali koga je za to briga? Osim toga, redovno se uspinjemo na hijerarhijskoj ljestvici što zasigurno nije radi našeg "ne znanja" već posve suprotno, radi znanja i sposobnosti. Odjednom se nađemo u tridesetima, na visokim funkcijama i s jakim egom. Sve nam je jasno. Sve znamo.

Istina za volju, tvrtka koju vodimo sljedeći mjesec neće isplatiti plaće. Institucije se raspadaju, problemi gomilaju, kriza je sve dublja. No, kakve to veze ima s nama? Krivac je "negdje vani", lako ćemo ga pronaći. "Vlada" je odličan izbor za to. Svi je krive, pa će i nama u tu svrhu odlično poslužiti (naravno da ne mislim kako Vlada nije ni za što kriva jer ona to jeste i to upravo zato jer ne koristi liderska i menadžerskih znanja u upravljanju složenim sustavom). Jasno vam je kuda sve to vodi?

Iz prethodnog teksta jasno se zaključuje odgovor na drugo pitanje: Što treba promijeniti? Svi zajedno moramo shvatiti kako ključni problem leži u tome što malo toga znamo o liderstvu, menadžmentu i upravljanju složenim sustavima. Svi zajedno moramo shvatiti kako liderstvo i menadžment nisu "ekonomija" već kvalitetni odnosi, vizija, suradnja, ispravnost, zajedništvo, skromnost, nesebičnost, dijalog i slične kategorije od kojih je svjesnost sigurno najznačajnija. Svi zajedno moramo zapravo shvatiti da "ništa ne znamo" kako bi konačno počeli učiti i preispitivati duboko ukorijenjene pogrešne pretpostavke. U tom moru novih potreba tekstovi koje objavljujemo tek su mala kap. Kad bi barem sutra bila slap!


Ugodno čitanje!