COS: Ako Vas ispravno shvaćam, ne samo da želite razumjeti taj rekurzivni odnos već i preduvjete koji potiču i podržavaju njegovo formiranje...

WO: Tako je. Primjerice, veoma me interesiraju uvjeti korištenja tehnologije kako bi napravilo nešto posve drugačije. Prije svega me zanima:
1. Koji su to uvjeti korištenja tehnologije koji potiču promjenu statusa quo?
2. Koji su to uvjeti, "trigeri" ili motivi koji pomažu ljudima da doista promjene način rada?
3. Koji su to uvjeti, način međusobnog odnošenja ili organiziranja koji potiču promjene?

Da rezimiram: u svojim studijama istražujem korištenje raznih vrsta tehnologija u različitim kontekstima te pritom uvijek posebno pratim odnos ljudi - tehnologija. Uvjeti u kojima ljudi djeluju uglavnom su institucionalizirani: npr. sustavi razmišljanja, poticajne strukture, norme, jezik, hijerarhija itd. Oni se u isto vrijeme mogu interpretirati: npr. mentalni modeli, motivacija i vještine. Na uvjete također utječe i tehnologija: različite tehnologije imaju različita obilježja i materijalna, vremenska i prostorna svojstva. U posljednje vrijeme mnogo proučavam vremenske i prostorne uvjete koji potiču ljude na reakcije koje su značajno drugačije od uobičajenih kako bi uspjeli kreirati nove strukture funkcioniranja.


II. Studije se uglavnom bave istraživanjem "više istog"

COS: Što ste otkrili postavljajući to suštinsko pitanje?

WO: Veliko razočarenje.

COS: Kako to mislite?

WO: Zato što ljudi uglavnom funkcioniraju i rade na sličan način. Većina se istraživanja, pa tako i mojih, odnosi na ljude koji rade "više istoga". U tim istraživanjima nailazim na nisku razinu sloboda, bilo da su je ljudi sami izabrali ili zbog neke "prisile" - što je možda preteška riječ - recimo zbog sile prilika u kojima su se našli: zbog karijere, političkih pritisaka ili zato što jednostavno smatraju da je raditi stvari na drugačiji način iznimno zahtjevno. Iako se svojski trudimo promijeniti način rada, rezultati su u praksi poražavajući, najviše stoga što obično koristimo "više istoga". Iz toga možemo zaključiti da je svijet, globalno gledano, postao brži i efikasniji, ali da istovremeno nije pokrenuo ljude na neki novi način. To je empirijska realnost, barem u kompanijama s kojima sam surađivala. Vrlo rijetko nailazim na ljude koji doista rade drugačije: improviziraju i inoviraju u želji da utječu na strukture koje ih sputavaju u djelovanju.