COS: Zanimljivo... Dakle, na takve ste primjere naišli u istraživanjima. Jeste li se možda susreli sa slučajevima u kojima je bilo više improvizacije?

WO: Jesam. Više puta. No, ako u obzir uzmemo omjer između "više istoga" i "improvizacije", tada je rezultat potpuno poražavajući.

COS: Jeste li iznenađeni time?

WO: Jesam malo. Mislim da sam malo naivno pristupila promišljanju o institucionaliziranoj moći. Olako sam prihvatila tehno-viziju za koju danas mogu reći kako je u svoj suštini banalna te da zavodi na krivi put. Ta ideja, ta nada da uz pomoć tehnologije možda ipak možemo promijeniti svijet u kojem živimo doista je naivna. Jednostavno rečeno, nije u skladu sa stvarnošću. Istinske promjene traže iznimne pojedince u primjerenim okolnostima – okolnostima koje potiču i podržavaju eksperimentiranje, poduzimanje rizika i inoviranje. Pri tome ne mislim na minorne promjene - njih susrećemo gotovo na svakom koraku već na fundamentalne promjena načina rada, na nešto sasvim drugačije. Takve su promjene prava rijetkost te zahtijevaju, kao što sam već rekla, iznimne pojedince u posebnom institucionalnom kontekstu koji podupire, olakšava, ohrabruje i njeguje takve stavove.

COS: Što iz svega zaključujete? Što slijedi iz spoznaje da su korijenite promjene prava rijetkost?

WO: Smatram kako ljudi nisu baš svjesni institucionalnih okvira u kojima djeluju. Također smatram da nisu baš skloni propitivanju i izazivanju statusa quo. Vrlo često svakodnevni posao pretvaramo u rutinu. O tome je u filmu "The Truman Show" lijepo rečeno: "...ljudi prihvaćaju realnost s kojom su suočeni". Mislim da većina nas upravo tako reagira na život, da "prihvaćamo realnost s kojom smo suočeni". Smatram da je upravo iz tog razloga aparthejd toliko dugo opstao u Južnoj Africi, sve dok ljudi konačno nisu rekli "e sad je dosta, nećemo više trpjeti!" Smatram da olako prihvaćamo kako "stvari jesu takve kakve jesu", mirimo se da "tako treba biti" i zapravo ne vjerujemo u mogućnost promjene.

Držim da je tako i u organizacijama. Kada se nekoj pridružite vrlo brzo se prilagodite prevladavajućim normama, s onim što je sa stanovišta dotične organizacijske kulture "prihvatljivo" ili pak "nije prihvatljivo". Ne želite previše "titrati" kako karijeru ne biste doveli u pitanje. Prevladavajuća struja vrlo vas brzo zavede, prisili i kooptira za sebe. Ubrzo se pomirite sa situacijom i shvatite kako mirno plovite "nizvodno" budući da vaš opstanak i napredovanje u okvirima dotične institucije ovisi baš o takvom pristupu. Želite li ostati, mirno dopuštate da vas "zarobe" pa onda, prije nego što ste toga svjesni, kreirate mentalne modele i obrasce ponašanja kojima dodatno podržavate zatečeni status quo. Zaboravljate da stvari doista mogu biti drugačije, da doista možete raditi na drugačiji način. Smatram da ljudi prečesto zaboravljaju kako ipak posjeduju mogućnost izbora. Često se događa da posljedice takvih izbora budu teške, pa iz tog razloga pojedinci, čak i kada uvide da bi moglo biti drugačije, izabiru "plovidbu nizvodno".