COS: Dakle, kada govorimo o praksi i korištenju prakse kao osnovne perspektive u istraživanju društvene stvarnosti, na što se posebno trebamo fokusirati? Jedan od načina je da pokušamo postaviti pitanje: Što je to na što se NE trebamo fokusirati? Što je to što isključujemo iz društvene stvarnosti kada proučavamo praksu?

WO: Razumijem na što mislite. Kada promatram "praksu" tada zapravo promatram što i kako ljudi rade, na koji način se ponašaju u svijetu koji ih okružuje ali i cjelokupni društveni kontekst i institucije koje kroz tu praksu nastaju. U tom procesu posebno me intrigiraju društvene konstrukcije, mentalni modeli i interesi pojedinaca i grupa. No, budući da se sve to mora s nečim povezati kako ne bi ostalo "visjeti u zraku", iz svojih sam istraživanja isključila duboku i nesvjesnu motivaciju kako bih modele učinila empirijski provjerljivim.

Organizacije i praksu u njima proučavam kako bih shvatila na koji način specifične aktivnosti pojedinaca utječu na stvaranje struktura: prvo grupe a zatim organizacije u cjelini. Iako su sve grupe i organizacije evidentno pozicionirane u okvirima određene industrije, države i globalnog kapitalističkog sustava, te kategorije nisam uzela u razmatranje već sam se zadržala na granicama organizacije.

COS: Dakle, općenito gledano, Vaša se istraživanja bave procesom kreiranja društvene stvarnosti?

WO: U okviru organizacija i u svezi s korištenjem tehnologije. Točno.

COS: Prema Vašem mišljenju, o kojim konkretnim postignućima na tom području možemo govoriti?

WO: Vezano za kreiranje organizacijske stvarnosti?

COS: Tako je, vezano za stvaranje organizacijskih struktura. Do kojih se konkretnih spoznaja došlo koje bi nam omogućile pomak od rekreiranja starih prema kreiranju novih struktura?

WO: Iskreno rečeno, nisam baš sigurna da smo do sada došli do nekih značajnih, konkretnih ostvarenja na ovom području. No, ako pogledamo o čemu se govori na konferencijama Academy of Management i o čemu se piše u stručnim časopisima tada možemo zaključiti da su stanovite premise koje uvjetuju rekreiranje struktura ipak otkrivene. Ako ništa drugo, danas smo sigurni da ljudi doista kreiraju strukture koje zatim započinju svoj vlastiti život i u cikličkom procesu utječu na aktivnosti svojih kreatora. Nažalost, nismo se odmakli dalje od ove spoznaje. Malo toga smo napravili u odnosu na ogromne mogućnosti koje nam pruža ova spoznaja u stvaranju drugačijih radnih uvjeta, posebice u smislu korištenja tehnologije. No, unatoč svemu, ostajem optimist da ćemo ipak, u skoroj budućnosti, u tom smislu biti mnogo efikasniji.