D. Durand navodi još jednu bombu. To je ‘atomska bomba’ – televizija. Durand sugerira da se riješimo gledanja televizije jer je televizija najveći potrošač vremena. Na primjer, dijete u Americi provede 25 sati tjedno gledajući televiziju. Muškarci u prosjeku gledaju 28 sati tjedno, a žene više od 32 sata.
Pored velike važnosti upravljanja svojim vremenom dobri komunikatori trebaju kontrolirati prostor. Oni se moraju znati ponašati u prostoru i moraju njime ovladati.
No, prije nego što su komunikatori sposobni ovladati prostorom i vremenom oni moraju ovladati sami sobom. Bryan Tracy to naziva zakonom kontrole. Prema Tracyju zakon kontrole glasi: Sa sobom ste zadovoljni u onoj mjeri u kojoj osjećate da kontrolirate svoj život, a nezadovoljni ste sobom u onom stupnju u kojem osjećate da ste izgubili kontrolu ili da je kontrolu nad vama i vašim životom preuzela neka vanjska sila, čovjek ili neka viša instanca. Taj zakon ili načelo psiholozi nazivaju “mjesto kontrole” (locus of control).
Uspješni komunikatori, također, misle i o kontroli klime. R. Ailes o kontroli kilme piše: “Dopustite mi da vam opišem situaciju u kojoj stariji menadžer loše kontrolira okružje. Zamislite da šef uđe u dvoranu za sastanke, namrštena lica. Nazočni sjednu u stav mirno. Šef, vidno uzrujan, sjedne i zaštekće: ‘Dajte mi izvješće iz St. Louisa’. U dvorani se osjeća napetost. Takvo je ponašanje ponekad primjereno. No, kada bi on ušao i druge opustio s nekoliko ležernih komentara ili pitanja, stvorio bi ugodniju klimu i ljudi bi otvorenije reagirali”.
Kako vidimo sebe?
Izlaženje na kraj sa samim sobom je vrlo teška zadaća. Kao osoba mi smo vrlo kompleksni i malo nas razumije suštinu. Zasigurno, lako je analizirati naše materijalne komponente. Mi možemo ocijeniti kako se odijevamo, naše manire, naše izglede itd. Ali analiza suštinskih komponenti – naši potencijali, kapaciteti, nade, želje, i volja za radom, i za uspjehom je bitno teže.
Kaže se da smo mi (ili ćemo postati) ono što mislimo da jesmo. To kako vidimo sebe može postati samo-ispunjavajući imidž onoga kako bi drugi mogli vidjeti nas. Zamislite kako bi izgledalo da budete bilo tko…bilo što, što želite biti. Dvadeset godina u budućnosti. Deset godina. Danas.
Kako mi vidimo sebe danas nije uklesano u kamenu. Možda mi nikada ustvari nismo gledali na sebe prije, i ako jesmo, mi, kakvog se vidimo sada, može se promijeniti. Mi možemo oblikovati javni imidž koji može, u razvojnoj metamorfozi, postati stvaran.