Iako se moďż˝da takvim ne ďż˝ini, zasluge za ovakve pozitivne promjene ne bi trebalo pripisivati ljudima koji su samo instrumenti u rukama prirode, Univerzuma ili dragog Boga, nazovite to kako vam drago, koja prirodnim i nama neshvatljivim putem utjeďż˝e na evoluciju svijesti da bi ona potom, sama po sebi, riješila goruďż˝e probleme jednog razvojnog ciklusa ďż˝ovjeďż˝anstva.

Opisani proces zorno pokazuje zašto nam je trenutno tako kako jeste i zašto su naši lideri, unatoďż˝ tome što meďż˝u njima ima itekako ďż˝asnih i sposobnih ljudi, nemoďż˝ni. Trenutaďż˝na razina razvijenosti kolektivne svijesti ďż˝ovjeďż˝anstva primarno se bavi pitanjem: "Što tu ima za mene?" Dokle god je tako, a ranije je pojašnjeno kako se radi o prirodnom fenomenu koji se vodi svojim pravilima pa ga se radi toga ne moďż˝e tek tako mijenjati, bit ďż˝e posve "normalno" da svako od nas "prije svega misli na sebe" bilo da se radi o politiďż˝arima, direktorima ili zaposlenicima neke tvrtke. Ako mislite da potonji ne zasluďż˝uju uvrštavanje u prethodni navod, grdno se varate. Zaposlenici takoďż˝er više misle o tome "što tu ima za mene?" nego o dobrobiti cjeline kojoj pripadaju te se tako savršeno uklapaju u prevladavajuďż˝u kolektivnu svijest koju potrebe zajednice tek deklarativno zanimaju.

A sada zamislite da se dogodi "nezamislivo" i da ďż˝ovjeďż˝anstvo, umjesto da propitkuje o tome "što tu ima za mene?" poďż˝ne propitkivati o tome "što je najbolje za cjelinu, za zajednicu, za sve nas?" Da svakom ďż˝ovjeku na planeti postane neshvatljivo, necivilizirano, nehumano i bezdušno mirno spavati dok u susjedstvu ljudi doslovce umiru od gladi, ili pak svojim ďż˝ivotnim stilom devastirati prirodni okoliš, ďż˝ivjeti u nepojmljivom luksuzu te istovremeno ne plaďż˝ati radnike, otimati od brata i sestre, prevariti prijatelja ili partnera, ubijati druge radi vlastite ugode, zaboraviti na roditelje, ukrasti od zajednice. Kakav bi to svijet bio?

Iako se �ine "nezamislivim" u okvirima prevladavaju�e paradigme, obrisi novog svijeta koji nastaje na temeljima prirodnog fenomena kontinuiranog razvoja svjesnosti, jasno se ocrtavaju pred nama.

U tom kontekstu treba gledati i na liderstvo pape Francesca, novog poglavara Rimokatoliďż˝ke crkve i jednog od najznaďż˝ajnijih svjetskih lidera koji ne prestaje šokirati javnost svojim još do juďż˝er "nezamislivim" bivstvovanjem: ljepšim i ďż˝asnijim smatra nositi ďż˝eljezni kriďż˝ od zlatnoga kada je meďż˝u vjernicima, na svim stranama svijeta, toliko sirotih i gladnih, primjerenim smatra odbaciti grimizni plašt, skupocjeni štap, crvene Pradine papinske cipele, papinski automobil, glomaznu i napadnu policijsku pratnju i raskošni apartman u crkvenoj palaďż˝i jer mu ne treba ništa više nego mali, skromni stan. Normalno mu je da svoje kofere sam iznese iz hotela, a svoj hotelski raďż˝un sam pristojno plati. Pred kardinalima ne ďż˝eli sjediti na papinskom prijestolju dajuďż˝i im time do znanja da svoju neusporedivu moďż˝ neďż˝e koristiti osorno i nadmeno, nego smjerno, odmjereno i pravedno.