Znanstvena paradigma se temelji na "objektivnom" znanju proizašlom iz znanstvenih metoda kao što su npr. eksperimentiranje i kontrolirano opaďż˝anje. Cjelokupna istina, prema ovoj paradigmi, postoji izvan ljudskog biďż˝a. Izraz "vjerovati ďż˝u onda kada vidim" ďż˝esto se susreďż˝e u našoj kulturi, bilo da se njime koriste znanstvenici ili drugi ljudi. Za spoznaju istine zato nam trebaju "vanjsko znanje" i struďż˝njaci, ma koliko osjeďż˝ali drugaďż˝ije. Navedena ovisnost o vanjskom znanju i osjetilima društveno je odobrena osnova na kojoj temeljimo naše ponašanje i razmišljanje, bilo da se bavimo znanošďż˝u ili nekim drugim aktivnostima.

No, poďż˝etkom prošlog stoljeďż˝a znanost se i sama poďż˝ela mijenjati, prije svega s pojavom kvantne mehanike u fizici. Umjesto Newtonovog opisa univerzuma kao velikog prostora u kojem odvojeni entiteti funkcioniraju na principu golemog stroja ili satnog mehanizma, fiziďż˝ari poput Einsteina i Bohra koji su tragali za "temeljnom ďż˝esticom" i istraďż˝ivali pojave pri brzini svjetlosti, poďż˝eli su otkrivati da je svijet, kao što su nam oduvijek kazivali drevni mudraci, zapravo ďż˝ista energija, cjelina s beskonaďż˝nim brojem prisno povezanih, stalno promjenjivih dijelova, radije negoli odijeljenih, stalnih entiteta.

Protekom dvadesetog stoljeďż˝a nova otkriďż˝a u fizici pomalo su stvorila potpuno drugaďż˝iju sliku svijeta od uobiďż˝ajene koju svi mi podsvjesno ďż˝uvamo u našim umovima i svakodnevnim ďż˝ivotima. Kvantna fizika je stvorila sustav koji nam otkriva da su Newtonovi zakoni u stvari samo aproksimacije, istinite samo za velike i znaďż˝ajne procese poput kretanja planeta. U svijetu "vrlo malenog" i "veoma brzog" Newtonova mehanika se pokazala potpuno nekompetentnom.

Svijet mehanicistiďż˝ke znanosti se sastoji od velikih, ďż˝vrstih objekata i praznog prostora izmeďż˝u njih. Svijet nove znanosti ďż˝ine titraji i energetski valovi. Ono što se ďż˝ini ďż˝vrsta materija zapravo su titraji meďż˝usobno povezanih ďż˝estica, toliko sitnih i toliko razdvojenih da bi za opis trebalo koristiti astronomsko poimanje udaljenosti planeta i galaksija. Revolucionarna implikacija Einsteinove jednostavne jednadďż˝be E=mc2 sastoji se u sljedeďż˝em: istinska razlika izmeďż˝u energije i materije ne postoji!

Tijekom prošlog i poďż˝etkom ovog stoljeďż˝a, promjene u fizici pretila su sliďż˝na otkriďż˝a u drugim znanostima. Tako se kemija, otkriďż˝em elektrona i radioaktivnosti krajem devetnaestog stoljeďż˝a, pribliďż˝ila novoj fizici kada su teoretiďż˝ari poďż˝eli primjenjivati otkriďż˝a na strukturi atoma fiziďż˝ara na strukturu kemijskih molekula što je dovelo do otkriďż˝a polimera - prirodnih (svila, celuloza, prirodni kauďż˝uk i proteini) i sintetiďż˝kih (plastika) spojeva velike molekularne teďż˝ine. Buduďż˝i da su sastavljeni od milijuna ponavljajuďż˝ih i povezanih elemenata, polimeri zasigurno predstavljaju veliku prekretnica u kemiji. Njihove nelinearne kombinacije podrďż˝avaju ideju o povezanosti ďż˝ime su postali temelj cjelokupnog holistiďż˝kog svjetonazora.