Mnogi ljudi vjeruju, a posebno se to odnosi na tzv. liberale u SAD-u, da je glavni motiv napada na Irak 1991. godine nafta, odnosno osiguranje naftnih rezervi Zapadu. No, to uop�e nije istina. Naime, da je Irak uspio uspostaviti kontrolu nad naftnim bušotinama u Kuvajtu i u Saudijskoj Arabiji baš to bi bilo u gospodarskom interesu Zapada jer bi Zapad time zna�ajnu spustio cijene nafte na svjetskom tr�ištu. Dok Kuvajt i Saudijska Arabija nemaju urgentnu potrebu za izravnim prihodima od nafte, Irak osim nafte gotovo i nema drugih prirodnih bogatstava. Dakle, mora prodati što više nafte, dok je Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji stalo prvenstveno do toga da cijene nafte zadr�e na visokoj razini pa zbog toga proizvodnju konstantno odr�avaju niskom.

Time se objašnjava zašto je SAD sna�no podupirao re�im Sadama Huseina u Iraku, �ak i prije Iransko-ira�kog rata i zašto je to nastavio �initi do trenutka kada je Sadam napao Kuvajt po�inivši time otvoreni �in terorizma. Pretpostavljam da se time objašnjava zašto se Sadam prera�unao; vjerojatno je vjerovao da �e mu SAD oprostiti otvorenu agresiju kako bi spustili cijenu nafte. Svi ljudi iz velikih naftnih kompanija s kojima sam tada razgovarao bili su apsolutno sigurni da �e "simboli�no neodobravanje" biti jedina reakcija vlade SAD-a na ira�ku invaziju Kuvajta!  

U �etiristo godina, otkako ju je francuski odvjetnik i politi�ar Jean Bodin osmislio u svom djelu Six Livres de la République izdanom 1576., nacionalna je dr�ava postala jedinom formom unutarnjeg i vanjskog prakticiranja politi�ke mo�i. A tijekom posljednje dvije stotine godina, od Francuske revolucije naovamo, postala je i nositeljem sekularne religije odnosno vjerovanja u "spasenje po društvu". Štoviše, komunisti�ki ali i nacisti�ki totalitarizam zapravo su krajnji destilati i apoteoze doktrine po kojoj nacionalna dr�ava predstavlja jedini mogu�i oblik politi�kog ure�enja.

U politi�koj teoriji i ustavnom pravu nezavisna dr�ava i dalje egzistira kao jedini poznati entitet koji je posljednjih stotinu godina sve više dobivao na snazi i dominaciji mutiravši na kraju u nešto što se mo�e nazvati "megadr�avom". Radi se o jedinoj politi�koj strukturi koju razumijemo, koju poznajemo i koju znamo sastaviti iz unaprijed utvr�enih dijelova: izvršne vlasti, zakonodavne vlasti, sudova, diplomacije, nacionalne vojske i tako dalje. Svaka od gotovo 200 novih zemalja nastalih iz bivših kolonijalnih carstava nakon Drugog svjetskog rata ure�ene su kao nacionalne dr�ave.

Pa ipak, ve� pedesetak godina od Drugog svjetskog rata naovamo nezavisna nacionalna dr�ava polako gubi status jedinog mogu�eg politi�kog ure�enja. Na unutarnjoj razini, razvijene dr�ave sve više postaju pluralisti�ka društva organizacija dok na vanjskoj razini neke vladine funkcije postaju transnacionalne, a druge regionalne kao primjerice u Europskoj uniji.

Usprkos tome, nacionalna �e dr�ava opstati. Vjerojatno �e još dugo vremena ostati dominantnim politi�kim ure�enjem koje sada više ne�e biti nezaobilazno i obvezatno. Sve više �e mo� i utjecaj dijeliti s drugim ure�enjima, institucijama i kreatorima politike. Što �e onda ostati u domeni nacionalne dr�ave? �ime �e se baviti nezavisne institucije? Kako �emo definirati "nadnacionalno" i "transnacionalno"? Što bi trebalo ostati "zasebno" i "lokalno"?

Sljede�ih desetlje�a navedena �e pitanja biti klju�na u politici, a odgovori poprili�no nepredvidivi. No, ve� sada mo�emo zaklju�iti da �e se politi�ko ure�enje zna�ajno razlikovati od politi�kog poretka protekla �etiri stolje�a u kojemu su igra�i - veoma razli�iti po veli�ini, bogatstvu, ustavnom ure�enju i politi�kom kredu - bili posve jednaki po društvenom ure�enju u vidu nacionalnih dr�ava; svaki suveren unutar svojeg teritorija i svaki od njih definiran svojim teritorijem. Danas se svi zajedno kre�emo prema postkapitalisti�kom poretku.

Gottfried Leibniz (1646. – 1716.), jedan od posljednjih tzv. "pred-modernih" filozofa ve�i je dio svoga �ivota potrošio uzaludno pokušavaju�i ponovno ujediniti krš�anski svijet. Njegovi motivi nisu proizlazili iz straha od vjerskih ratova izme�u katolika i protestanata ili izme�u razli�itih protestantskih sekti; ta je opasnost prošla još u vrijeme Leibnizovog ro�enja. On se naime plašio da �e pomanjkanje sveop�eg vjerovanja u nadnaravnog Boga otvoriti put nastajanju sekularnih religija koje su - prema njegovom uvjerenju - mogle biti isklju�ivo tiranske i negativno utjecati na slobodu pojedinca.

Stolje�e kasnije, Jean-Jacques Rousseau potvrdio je Leibnizove strahove. Rousseau je tvrdio kako društvo mo�e i mora kontrolirati pojedinca. Ono mo�e i mora stvoriti "Novog Adama". Ono mo�e i mora stvoriti jedinstveno ljudsko savršenstvo, ali tako�er mo�e i mora pod�initi pojedinca impersonalnoj i super personalnoj volonté générale (op�oj volji) - koju su marksisti kasnije nazvali "objektivnim povijesnim zakonima". Od Francuske revolucije naovamo, "spasenje po društvu" postepeno se razvilo u dominantni kredo - najprije na Zapadu, a zatim (nakon po�etka Drugog svjetskog rata) i u ostatku svijeta.