"Plosnate" organizacije, tzv. globalizacija, potreba za sve veďż˝om pokretljivošďż˝u, oštra konkurencija, nesigurna trďż˝išta kapitala i ostale stvarnosti organizacijskog ďż˝ivota, zauvijek mijenjaju oblik i formu uspješnog liderstva. Korisno je znati što je juďż˝er funkcioniralo, no takvo znanje brzo moďż˝e postati teret. Izazovi koji oďż˝ekuju lidere buduďż˝nosti bit ďż˝e drugaďż˝iji. Poslovne škole se temelje na pedesetogodišnjem iskustvu treniranja mladih umova u sustavnom i analitiďż˝kom razmišljanju o poslu. Posljedica toga je da u organizacijama suoďż˝enim s promjenama uvijek prevladavaju pitanja "što?" i "kako?". Rijetko kada je moguďż˝e ďż˝uti ono što zaposlenike najviše zanima, bogat dijalog i razumijevanje pitanja "zašto?" i "tko dobiva?". Svaka je promjena, na kraju krajeva, emotivno putovanje: ponekad dobro zvuďż˝i, ali se sigurno neďż˝e dogoditi ako ukljuďż˝ene osobe nemaju dobar "feeling". Ljudi su skloni "kupiti" srcem, pa tek onda rade raďż˝unicu. Pretpostavka o tome da su ljudi u osnovi skloni odupiranju promjeni logiďż˝no je privlaďż˝na. Naime, ako promjene ne uspiju, razlog je zasigurno u tome što su se osobe ukljuďż˝ene u proces odupirale pokušajima implementacije. To je uistinu najjednostavnije tumaďż˝enje, koje spomenute pojedince u potpunosti oslobaďż˝a svake odgovornosti.

No, osobno iskustvo mi govori drugaďż˝ije. Promjena ne mora unijeti razdor, temeljiti se na strahu i moďż˝i. Promjena takoďż˝er nije borba na ďż˝ivot ili smrt. Ako se pokaďż˝e da je buduďż˝nost izazovna, ako su jasni scenariji dostizanja te bolje buduďż˝nosti, ako ljudi znaju što se od njih oďż˝ekuje, ako znaju zašto je promjena potrebna, ako nove naďż˝ine rada dizajniraju ljudi koji ďż˝e sutra taj rad obavljati, ako svi ukljuďż˝eni razumiju istinsku vrijednost promjene, ako se uďż˝enjem otvara prostor za istraďż˝ivanje, ako se osigura podrška, tada promjena moďż˝e postati akt pomlaďż˝ivanja.

Veďż˝ sam napomenuo da se ljudi ne odupiru promjeni instinktivno. Takvo bi stav podupirao tezu da je ljudska vrsta od samog roďż˝enja sklona odrďż˝avati status quo. Promjene u ďż˝ivotu moga djeda za mene predstavljaju upeďż˝atljiv argument te podupiru tvrdnju da je promjena prirodna dimenzija naših ďż˝ivota. Tome bih dodao kako postoje mnogi dokazi koji potvrďż˝uju tezu da nedostatak promjene u našim ďż˝ivotima dovodi do stagnacije, gubitka samopouzdanja te uzrokuje nepotreban stres. Zanimljivo je kako mnogi ljudi koje drďż˝imo "otpornima na promjene" istovremeno odrďż˝avaju vaďż˝ne, izazovne i obogaďż˝ujuďż˝e teďż˝nje izvan radnog mjesta. Takoďż˝er je zanimljivo vidjeti te ljude i njihovu osobnu preobrazbu kad se pridruďż˝e organizaciji koja zaista smatra da su zaposlenici u prvim redovima njihova najdragocjenija imovina. Ne slaďż˝ete se? Posjetite samo postrojenje Toyote!