Mi ljudi jednostavno trebamo jedni druge. Poput drugih ďż˝ivotnih oblika, od mikroskopskih organizama do sloďż˝enih ekosustava, moramo postojati zajedno. Navedena je potreba uoďż˝ljiva ďż˝ak i u zapadnom svijetu koji toliko oboďż˝ava i promovira neovisnost i individualizam. Koliko nas samo ima koji danas ďż˝udimo za zajedništvom i pripadnošďż˝u?

Stoga je vaďż˝no ne zaboraviti da se organizaciji, zajednici ili grupi uvijek prikljuďż˝ujemo kako bismo postigli više. Ljudi se nikad ne udruďż˝uju da bi postigli manje. ďż˝elimo stvarati, pronaďż˝i novi smisao, doprinositi i pripadati. Negdje duboko u nama skriveno je znanje da je sve to moguďż˝e ostvariti jedino kroz zajedništvo s drugim ljudima. Stoga svaki ďż˝in udruďż˝ivanja, svaki napor da se nešto organizira u svojem zametku krije pozitivnu i moďż˝nu energiju.

Rijeďż˝i Tome Akvinskog ponukale su me gledati na vlastito iskustvo u radu s organizacijama iz nove perspektive, kako bih zapazila primjere ljudske transformacije uz pomoďż˝ ljubavi, radije negoli straha. Kada sam stvari poďż˝ela promatrati iz novog kuta iznenada sam shvatila kako postoje mnoga svjedoďż˝anstva u prilog njegovoj tvrdnji. Svjedoďż˝ila sam nastajanju novih moguďż˝nosti koje poďż˝inju izranjati gotovo niotkuda, samo kada dvoje ljudi pokaďż˝e spremnost da paďż˝ljivo saslušaju jedan drugoga, da budu prisutni jedan za drugoga. Tada uopďż˝e nije vaďż˝no tko su oni, od kuda dolaze, koliko su razliďż˝iti i što se zapravo dogaďż˝a. Jednostavnim ďż˝inom paďż˝ljivog slušanja, u prisustvu iskrenog poštivanja i zanimanja za misli i osjeďż˝aje drugoga, stvaraju se temelji za sveobuhvatne promjene.

Nedavno sam sudjelovala u razgovoru grupe ljudi kada je jedan od sudionika primijetio: "Moramo se poďż˝eti susretati s našim ljudima pod njihovim uvjetima. I poďż˝eti govoriti njihovim jezikom." Njegove su rijeďż˝i zvuďż˝ale kao oďż˝ita istina i u trenu me podsjetile na mnoge treninge o osvješďż˝ivanju razliďż˝itosti, kulturalnoj osjetljivosti i individualnim razlikama koje sam, kao i drugi ďż˝lanovi ove grupe, u prošlosti iskusila. No, te sam rijeďż˝i ovoga puta drugaďż˝ije shvatila i ďż˝ula, te stoga drugaďż˝ije na njih odgovorila: "Ne moramo se s ljudima susretati 'pod njihovim uvjetima'. Zapravo, sve što moramo napraviti je susresti se s njima." Pri tome sam mislila kako moramo biti iskreno znatiďż˝eljni i paďż˝ljivi slušatelji, puni poštovanja, kako bismo mogli saznati tko ta osoba zapravo jest i koje su njene stvarne ďż˝ivotne preferencije.

Istinsko poštovanje prema nekoj osobi iskazujemo tek kada smo doista znatiďż˝eljni, kada pokazujemo zanimanje za iskustva i razmišljanja drugih, kada smo uljudni dok slušamo. Tek tada ih srdaďż˝no pozivamo u odnos sa nama i stvaramo temelje za kvalitetnu suradnju. Jer kvalitetu meďż˝uljudskih odnosa determinira jedan veoma jednostavan ďż˝imbenik, osjeďż˝aj priznatosti, buduďż˝i da je spremnost neke osobe da bude s nama u odnosu proporcionalna osjeďż˝aju priznatosti koji toj istoj osobi iskazujemo. Svima nama ne treba ništa više kako bismo poďż˝eljeli raditi zajedno. Ovu sam istinu spoznala prateďż˝i sudski proces pri Truth and Reconciliation Commission u Juďż˝noafriďż˝koj Republici kada su ljudi otvoreno, pred cijelom nacijom, govorili o svojim iskustvima iz vremena aparthejda. Nakon prepriďż˝anih uďż˝asa koje je preďż˝ivio, tom je prilikom jedan od njih rekao: "Danas znam da nacija plaďż˝e sa mnom." Nije zahtijevao neku dodatnu struďż˝nu pomoďż˝, niti je traďż˝io novďż˝anu naknadu za pretrpljene patnje. Vaďż˝no mu je bilo jedino da ljudi poslušaju njegovu priďż˝u, da ga pozorno saslušaju. Kroz jednostavni akt pozornog slušanja zajednica se aktivno ukljuďż˝ila u izvršavanje zadatka preobrazbe nacije.