Priďż˝a koju vam spominjem govori o jednom ďż˝etverogodišnjem djeďż˝aku koji je ďż˝ivio u susjedstvu starijeg gospodina. Taj je stariji gospodin nedavno izgubio suprugu, nakon teške i muďż˝ne bolesti. Buduďż˝i da je pokojnu suprugu jako volio te s njom u braku proveo više od ďż˝etrdeset godina, za njega je to bio vrlo teďż˝ak period ďż˝ivota. Izgledao je potpuno izgubljeno bez nje, potišteno šetajuďż˝i uokolo kuďż˝e ne znajuďż˝i što da radi sam sa sobom.

Djeďż˝ak je jednoga dana, kao i mnogo puta do tada, prolazio ploďż˝nikom pokraj starďż˝eve kuďż˝e na svom triciklu. Kada se pribliďż˝io, uoďż˝io je da starac sjedi na trijemu, lica pokrivenog dlanovima ruku. Bez razmišljanja je sišao sa svog tricikla, prošao kroz dvorišna vrata i sjeo starcu u krilo. Kasnije je, na nevini djeďż˝ji naďż˝in, ispriďż˝ao svojoj majci što se je zapravo dogodilo. U prvi tren majka se malo uplašila buduďż˝i da nije znala na koji ďż˝e naďż˝in tako teška emotivna situacija koja je zadesila njihovog susjeda utjecati na malog, "nezrelog" djeďż˝aka koji nije ostavljao dojam da se moďż˝e uspješno nositi s ovako zahtjevnim iskustvom. No, na njezino veliko iznenaďż˝enje, nakon što ga je zamolila da joj ispriďż˝a o ďż˝emu su on i starac razgovarali, djeďż˝ak joj je odgovorio: "O niďż˝emu. Ništa nisam govorio. Samo sam mu pomagao da se isplaďż˝e."

Ovu sam priďż˝u ispriďż˝ao veďż˝ mnogo puta, ljudima iz razliďż˝itih zemalja. Njihove su reakcije uglavnom bile iste, bilo da se radi o Kinezima, Rusima, Maďż˝arima ili Kolumbijcima. Na spomen ovog dogaďż˝aja uglavnom bi se umirili, ušli u tišinu te se ďż˝inilo kao da u sebi traďż˝e odgovore koji ďż˝e se slagati s njihovim svjetonazorom. U gotovo svim sluďż˝ajevima radilo se o emotivnim odgovorima koje bi ljudi dodatno produbili kada bi ih zamolio da se poistovjete s ďż˝etverogodišnjim djetetom i razmisle o tome jesu li, nekada davno u istim godina, i oni bili jednako mudri. Dok bi neki odmah klimnuli glavom u znak potvrde, drugi bi se zaglavili u davnim sjeďż˝anjima - u transu negdje izmeďż˝u djetinjstva i zrelih godina. Jednom je prilikom odrasli muškarac zaplakao kada je ďż˝uo ovu istinitu priďż˝u. U Kini se dogodilo da je ďż˝itava grupa ljudi, i ja s njima, zapala u duboku tugu.

Oďż˝ito je da ova i druge sliďż˝ne priďż˝e u nama bude davna sjeďż˝anja iz prošlosti ďż˝ivota. Neka od njih znaju biti itekako bolna, buduďż˝i da na veliko iznenaďż˝enje odjednom spoznamo kako smo ih zaboravili ili potisnuli da bi se uz pomoďż˝ negiranja lakše nosili s vlastitom boli. Bez obzira što ďż˝inimo s takvim iskustvima, ona zauvijek ostaju dijelom naše svijesti ili podsvijesti, ugraďż˝ena u svaki trenutak naših ďż˝ivota. Na taj naďż˝in ona postaju lekcije iz kojih moďż˝emo uďż˝iti, kako ih ne bismo morali ponavljati, ali samo ako smo voljni sagledati stvari iz drugaďż˝ije perspektive.