Iako se možda takvim ne čini, zasluge za ovakve pozitivne promjene ne bi trebalo pripisivati ljudima koji su samo instrumenti u rukama prirode, Univerzuma ili dragog Boga, nazovite to kako vam drago, koja prirodnim i nama neshvatljivim putem utječe na evoluciju svijesti da bi ona potom, sama po sebi, riješila goruće probleme jednog razvojnog ciklusa čovječanstva.

Opisani proces zorno pokazuje zašto nam je trenutno tako kako jeste i zašto su naši lideri, unatoč tome što među njima ima itekako časnih i sposobnih ljudi, nemoćni. Trenutačna razina razvijenosti kolektivne svijesti čovječanstva primarno se bavi pitanjem: "Što tu ima za mene?" Dokle god je tako, a ranije je pojašnjeno kako se radi o prirodnom fenomenu koji se vodi svojim pravilima pa ga se radi toga ne može tek tako mijenjati, bit će posve "normalno" da svako od nas "prije svega misli na sebe" bilo da se radi o političarima, direktorima ili zaposlenicima neke tvrtke. Ako mislite da potonji ne zaslužuju uvrštavanje u prethodni navod, grdno se varate. Zaposlenici također više misle o tome "što tu ima za mene?" nego o dobrobiti cjeline kojoj pripadaju te se tako savršeno uklapaju u prevladavajuću kolektivnu svijest koju potrebe zajednice tek deklarativno zanimaju.

A sada zamislite da se dogodi "nezamislivo" i da čovječanstvo, umjesto da propitkuje o tome "što tu ima za mene?" počne propitkivati o tome "što je najbolje za cjelinu, za zajednicu, za sve nas?" Da svakom čovjeku na planeti postane neshvatljivo, necivilizirano, nehumano i bezdušno mirno spavati dok u susjedstvu ljudi doslovce umiru od gladi, ili pak svojim životnim stilom devastirati prirodni okoliš, živjeti u nepojmljivom luksuzu te istovremeno ne plaćati radnike, otimati od brata i sestre, prevariti prijatelja ili partnera, ubijati druge radi vlastite ugode, zaboraviti na roditelje, ukrasti od zajednice. Kakav bi to svijet bio?

Iako se čine "nezamislivim" u okvirima prevladavajuće paradigme, obrisi novog svijeta koji nastaje na temeljima prirodnog fenomena kontinuiranog razvoja svjesnosti, jasno se ocrtavaju pred nama.

U tom kontekstu treba gledati i na liderstvo pape Francesca, novog poglavara Rimokatoličke crkve i jednog od najznačajnijih svjetskih lidera koji ne prestaje šokirati javnost svojim još do jučer "nezamislivim" bivstvovanjem: ljepšim i časnijim smatra nositi željezni križ od zlatnoga kada je među vjernicima, na svim stranama svijeta, toliko sirotih i gladnih, primjerenim smatra odbaciti grimizni plašt, skupocjeni štap, crvene Pradine papinske cipele, papinski automobil, glomaznu i napadnu policijsku pratnju i raskošni apartman u crkvenoj palači jer mu ne treba ništa više nego mali, skromni stan. Normalno mu je da svoje kofere sam iznese iz hotela, a svoj hotelski račun sam pristojno plati. Pred kardinalima ne želi sjediti na papinskom prijestolju dajući im time do znanja da svoju neusporedivu moć neće koristiti osorno i nadmeno, nego smjerno, odmjereno i pravedno.