Ivan Miljan: Malo bih izmijenio taj zaključak: praksa nam pokazuje da su spolno raznolike uprave uspješnije od spolno ujednačenih. Vjerujem da niti jednolično muške, niti jednolično ženske uprave ne mogu, u prosjeku, biti toliko uspješne kao raznolike. Osobno sam prilično pristran kad je posrijedi to pitanje. Još u osnovnoj školi stekao sam dojam da su djevojčice marljivije, ozbiljnije i odgovornije od dječaka, a kasnije, u organizacijama, to mi se uvjerenje iznova potvrđivalo. Riječ je o mojem subjektivnom iskustvu, no često sam se znao pitati što li se to sa ženama događa "na putu prema gore" u organizacijskoj hijerarhiji. S vremenom, susreo sam se s pojmom "staklenog stropa" (engl. glass ceiling, op.ur.). On se odnosi na suptilnu, neformalnu i neopipljivu prepreku napredovanju žena kojima su formalno "sva vrata otvorena jednako kao i muškarcima". Opisat ću to primjerom.

Jedna naša prijateljica koja živi u Švicarskoj godinama je radila u velikoj multinacionalnoj kompaniji. Život je u potpunosti posvetila poslu i karijeri, neumorno radeći od jutra do mraka. Budući da je riječ o vrlo sposobnoj ženi, brzo je napredovala do pozicije višeg menadžmenta. I tu je stala. Nakon toga, nekoliko godina u njezinoj karijeri nije bilo pomaka. Unatoč njezinim neospornim kompetencijama, poslovnim rezultatima i požrtvovnosti, tvrtka je na više pozicije redom promicala muškarce s nižim kvalifikacijama. Naposljetku je odustala i otišla te sada uspješno vodi vlastitu tvrtku. Kad smo razgovarali o problemu s kojim se susretala, rekla nam je da je shvatila da krug najvišeg menadžmenta kompanije čini "muško društvo" ili boys' club. U Švicarskoj se taj boys' club odnosi na mrežu muškaraca koji su zajedno služili vojsku ili su se na neki drugi način povezali u mladenačkom razdoblju života. Iako joj nitko nije želio ni smio reći da je njezino napredovanje završilo, svi su znali da su mjesta na vrhu rezervirana za "dečke" te da do njih vrlo vjerojatno nikada neće doći.

Sanja Jevđenijević: Gledano s moje strane, izuzetno sam ponosna na to što, kao jedna od najvećih privatnih tvrtki u regiji, od 10.000 zaposlenika imamo čak 73% žena, a u izvršnom odboru odnos je 50:50 pa su i u tom smislu snage izjednačene. Možemo raspravljati o tome postiže li se takav odnos podrškom HR-a, ali na kraju ostaje činjenica da postoje žene koje imaju kvalitete koje su prepoznate i odgovarajuće vrednovane i nagrađene.

Ana Majetić: Radim u privatnoj tvrtki čiji je core business razvoj i proizvodnja robotiziranih strojeva za posebne namjene. Riječ je o pravoj "muškoj" industriji pa je postotak žena u ukupnom broju djelatnika očekivano znatno manji nego, primjerice, u slučaju Sanjine tvrtke te iznosi 15 posto. Sa zadovoljstvom mogu reći da se unazad godinu dana povećao broj žena na menadžerskim i voditeljskim pozicijama i to u odjelima koje uobičajeno vode muškarci: od upravljanja proizvodnjom, preko kontrole kvalitete, do usluga rezanja metala. Isto tako, velika promjena dogodila se u sastavu visokog menadžmenta - kolegiju društva - gdje je od ukupno dvanaest članova pet ženskoga roda. Želim napomenuti kako su se kolegice natjecale za vodeće pozicije s muškim kolegama te su odabrane isključivo zbog stručnih kompetencija, liderskih sposobnosti, osobnih kvaliteta i zalaganja. Čini mi se da je tvrtka u kojoj radim odličan primjer kako napredovanje i razvoj karijere poslovnih žena ovisi najvećim dijelom o njihovoj sposobnosti, trudu i spremnosti da preuzmu odgovornost.

Mirna Radošević: U tvrtkama koje vodim jako pazim na ravnomjernu zastupljenost spolova. Za mene je to više vrijednost koju živim nego nešto o čemu racionalno vodim računa. Zato me zanima, Vera, na koji način ti, kao direktorica HR-a, utječeš na svoju organizaciju?