Žena vodi iz dubine duše

Susan Skjei Susan Skjei je organizacijska savjetnica, trenerica i edukatorica. Ujedno je i ravnateljica Certificiranog programa za autentično liderstvo pri Sveučilištu Naropa, te članica Upravnog vijeća Instituta Shambala. Suosnivačica je radionice "Unutarnje liderstvo žena" s Frances Baldwin, organizacijskom savjetnicom koja je većinu svoje profesionalne karijere posvetila razvoju liderstva za tvrtke iz javnog i privatnog sektora.

Dobro se sjećam prvog razgovora s Frances Baldwin i njezine ushićenosti kada sam joj prvi put predložila da zajednički organiziramo radionicu isključivo za žene liderice. Brzo smo se dogovorile što nam je činiti: stvoriti sigurno okruženje koje će zračiti pozitivnom energijom, podržavati žene u razmjeni iskustava, istraživati pretpostavke i mentalne modele o liderstvu te tragati za novim načinima pristupanja unutarnjoj mudrosti koji će sudionicama pomoći osnažiti njihovo djelovanje. Tako je i bilo. U prvo vrijeme često smo razgovarale telefonom i razmjenjivale ideje mailom, polako oblikujući konačni format radionice.

Obje smo proučavale tzv. U-model proizišao iz radova Otta Scharmera, Petera Sengea, Josepha Jaworskog i Betty Sue Flowers, opisan u njihovoj knjizi Prisustvo: ljudska svrha i polje budućnosti (Presence: Human Purpose and the Field of the Future). Budući da smo upravo U-model koristile kao konceptualni okvir u radu s liderima muškarcima, odlučile smo se zadržati na njemu. Na zidu dvorane naslikale smo veliko slovo "U", planirajući tijekom susreta dodavati modelu sadržaje kako budu izvirali iz razgovora sudionica.

Prvo jutro radionice proteklo je u emotivnom, na trenutke i bolnom predstavljanju članica grupe. Jedna nam je sudionica rekla da je tijekom karijere uglavnom podržavala i potpomagala muškarce te da napokon želi saslušati unutarnji glas i napraviti nešto po svome kako bi pridonijela organizaciji i zajednici. Druga članica grupe osjećala se veoma iscrpljeno gubeći polako bitku u balansiranju zahtjeva majčinstva i profesionalne karijere. Treća je pak rekla kako bi voljela naučiti prihvatiti pomoć i podršku drugih i umanjiti osjećaj da mora "sve napraviti sama".

Zatim smo razgovarale o nama kao lidericama. Iako su mnoge sudionice dolazile s istaknutih vodećih položaja u velim korporacijama i važnim institucijama, uskoro je postalo jasno da same sebe nisu smatrale liderima u tradicionalnom smislu. Štoviše, nekima od njih uopće nije bilo drago kada bi ih ljudi tako nazivali.

Potom smo raspravljale o raširenom mitu "herojskog liderstva" - o tzv. posebnim pojedincima grandiozne vizije i sposobnosti koji, navodno, samom svojom pojavom rješavaju sve probleme. Suprotno tome, model liderstva koji je izvirao iz iskustava ovih žena drugačije je prirode; manje je egocentričan. Riječ je prije o tome da istinsko liderstvo zahtijeva da se uoče nevidljive strukture te da se pomoću holističko-sustavnog pristupa pronikne u bit ''problema'' kako bi se stvari potom promijenile iz korijena. Lideri bi se - tako smo nekako zaključile - prvenstveno trebali baviti ''pravim pitanjima'' te potom poticati ljude da poimaju uvjetovanu stvarnost na nov, drugačiji način. Šireći oko sebe istinsku istinu, mobilizirajući i pokrećući ljude, ponekad jednog po jednog, što u konačnici dovodi do usmjerene i učinkovite aktivnosti tima.

Također smo primijetile da se žene u kontaktu s nekim aspektima liderstva osjećaju nelagodno, primjerice, s moći, vidljivosti, ranjivosti ili izloženosti. Mnoge od njih ukazale su na bolna iskustva slijeđenja tuđe vizije koju su morale zastupati u javnosti iako se s njome nisu mogle poistovjetiti. Potom smo se propitivale o tome zašto pojedine ljude smatramo liderima?

Podijelile smo se u parove kako bismo pokušale opisati u kojim smo se trenucima života osjećale autentičnim lidericama. Odgovori su nas poprilično iznenadili: u onim kada smo intuitivno i hrabro reagirale, kada smo uvidjele potrebu i djelovale, suočile se s izazovom unatoč lošim izgledima, žrtvovale se i odlučivale, suosjećale i patile s drugima. Razgovarale smo o trenucima ozbiljnosti i zabave, ranjivosti i izloženosti, prijemčivosti i hrabrosti, o trenucima kada smo spremno uključile druge ljude i učile na bolnim iskustvima. Istraživši uvjete u okolini koji, barem prema našem mišljenju, potiču autentičnost, shvatile smo kako su podrška, odnosno svojevrsna "mreža za podršku" te prilike da svoje ideje dijelimo s drugima najvažniji.