Marko Lučić: Moja su iskustva slična tvojima, samo s druge strane žensko-muškog svijeta. Psihološka testiranja na ISOD-u kod mene su ukazala na ženski arhetip koji lagano dominira nad muškim. U mojem slučaju to apsolutno ima smisla; radeći u top-menadžmentu velikih kompanija svoje sam liderstvo primarno temeljio na intuiciji i osjećajima te na zdravim i kvalitetnim međuljudskim odnosima u kojima se uvijek našlo prostora za drugačije perspektive. Međutim, u jednom sam trenutku shvatio da me nadređeni sumnjičavo gledaju. Čuo sam da o meni govore kako ''nisam čvrst'' te da ne znam ''lupiti šakom po stolu''.

Gledano iz današnje perspektive, njihovo ponašanje nimalo ne čudi. Naime, pogledate li pažljivije profil lidera u Hrvatskoj i u svijetu, shvatit ćete da je uglavnom riječ o visokim alfa mužjacima crne kose koji uobičajeno promoviraju sebi slične. Za "curice" - kako oni vole nazivati druge ljude koji drugačije gledaju na praksu liderstva i menadžmenta - tu doista nema mjesta. Njima je nametanje vlastitog mišljenja, mediokritetsko upravljanje isključivo pomoću brojki i glupavo ''logičko'' rješavanje problema utemeljeno na analizi jedini dokaz kompetentnosti.

Vera Matejčić Lupić: U mnogim je kulturama idealan lider odlučan, asertivan i neovisan muškarac. Od žena se pak očekuje da su nesebične, dobre te da vode brigu o okolini. Nesklad između očekivano ženskih kvaliteta i spomenutih karakteristika pridodanih liderima dovodi žene u nerazrješivi paradoks. Istraživanja pokazuju da se žene, kada manifestiraju ponašanja karakteristična za muške lidere, percipiraju kompetentnima, ali se okolini manje sviđaju - što u okvirima bilo koje organizacije ne predstavlja produktivno ponašanje. Ponašanja koja u muškaraca upućuju na samopouzdanje i asertivnost, u žena se percipiraju arogantnima - što također nije poželjno unutar zajednice. Jednako tako, žene koje se u poziciji autoriteta ponašaju više feminino, okolina voli, ali ne poštuje te ih doživljava previše osjećajnima za donošenje teških odluka i previše mekanima da bi bile liderice.

U 21. stoljeću nijedna organizacija neće kazati da ženama onemogućava napredovanje. Istodobno, statistike uporno pokazuju da je udio žena na vrhu organizacija značajno manji u odnosu na muškarce. Danas se ta pojava objašnjava tzv. drugom generacijom spolnih predrasuda. Naime, uz već spomenuto pomanjkanje ženskih uzora te konflikte između kompetentnosti i sviđanja, ističe se i tendencija organizacija da određene poslove i razvoj karijere "kroje" prema muškarcima. Neravnoteža u omjeru žena i muškaraca na vrhu organizacija dijelom je i posljedica osobnog izbora žena koje ne odlučuju svoju karijeru razvijati vertikalno. Na tu odluku ponekad utječe i majčinstvo.

Ivan Miljan: Baš sam to mislio spomenuti. Ne smijemo zaboraviti na ženinu ulogu majke. Devet mjeseci žena nosi dijete, potom ga doji, bdije nad njime, brine se o njemu i odgaja ga. Majčinski instinkt puno je izraženiji od očinskog instinkta muškarca. U životu žena prisutan je važan dodatni aspekt, dodatna odgovornost, uloga koju muškarci jednostavno nemaju. Neminovno je da onda dolazimo do situacije, možda kulturološki i tradicionalno uvjetovane, kada žena, suočena sa zahtjevnošću i veličinom te odgovornosti, mora birati. Želi li se odreći majčinstva? U najvećem broju slučajeva odgovor je negativan. Želi li se odreći odgoja djece? Naravno da ne želi; ona želi aktivno sudjelovati u njihovu životu. Stoga je pitanje majčinstva sigurno bitno za temu o kojoj razgovaramo.
Mirna Radošević: Poznajem jednu gospođu kojoj je ponuđena visoka pozicija u Deutsche Bank. Uprava banke napredovanje je uvjetovala izborom između karijere i obitelji. Smatrali su da ne može biti produktivna odluči li se za oboje. Dakle, iako se radi o jednoj Njemačkoj, koja nam je po mnogočemu uzor, situacija nije ništa bolja nego kod nas. Iznimka su jedino skandinavske zemlje.