Uvodnik: Od kapitalizma do društva znanja

Marko Lučić Marko Lučić, urednik i član uprave stručnog časopisa qLife i portala Quantum21.net.

Iako ga Peter Drucker prvi puta spominje davne 1969. godine, sve do prijelaza 20. u 21. stoljeće društvo znanja bilo je relativno nepoznatim pojmom. Međutim, Druckerova koncepcija tada je u svijetu i Hrvatskoj postala vrućom temom stručne javnosti i medija ostavši do danas takvom. Gotovo da nema dana da nešto ne čujete, pogledate ili pročitate o "Hrvatskoj u 'društvu znanja'". Političari, gospodarstvenici i drugi uglednici naprosto se natječu tko će od njih nešto o tome reći.

U redakciji portala Quantum21.net i časopisa qLife svih ovih godina nije bilo drukčije. Razgovarajući među sobom, s partnerima, klijentima i drugim ljudima i sami smo se nebrojeno puta dotakli društva znanja, sve dok kolega nedavno nije glasno upitao: "Ljudi, što 'društvo znanja' uistinu jeste?" Iako se pitanje na prvu ruku učinilo neumjesnim budući da, naravno, svi mi jako dobro znamo o čemu se tu zapravo radi, tijekom dijaloga na vidjelo su izašli posve različiti mentalni modeli. To nas je ponukalo da se uhvatimo proučavanja literature i dovelo do interesantnih spoznaja.

Shvatili smo naime kako "društvo znanja" u svojim umovima izjednačujemo s "ekonomijom znanja" što je pogrešno, budući da je potonji termin užeg opsega te pored ostalog zapravo predstavlja tek jedan od elemenata šireg pojma društva znanja. Dok se ekonomija znanja bavi tek jednom vrstom znanja, tzv. "djelatnim znanjem" (engl. knowledge "to do"), društvo znanja takav pristup smatra preuskim budući da iz razmatranja izuzima ključnu kategoriju kvalitete života. Dok se "ekonomija znanja" bavi generiranjem i apliciranjem znanja radi stvaranja novih proizvoda i usluga koji osiguravaju nova tržišta, te inovacijama koje pojeftinjuju postojeću proizvodnju i povećavaju produktivnost, društvo znanja ide šire i kaže: "U redu, radi se o gospodarskim temeljima zajednice. No, što je s drugim kategorijama poput kulture, osobnog rasta pojedinca, sigurnosti, demokratizacije, globalizacije i univerzalizma znanja i obrazovanja?" Dok se "ekonomija znanja" fokusira na korištenje tehnologije i masovnu proizvodnju znanja radi stvaranja vrijednosti u cjelokupnom ekonomskom vrijednosnom lancu, "društvo znanja" se fokusira na osiguranje visoke kvalitete života i visoke razine sigurnosti života svih članova zajednice. Riječju, "ekonomija znanja" može se dizajnirati i izgrađivati dok se "društvo znanja" mora živjeti. 

"Društvo znanja" zapravo je nova vrsta društva u nastajanju koju neki stručnjaci nazivaju postkapitalizmom. U tom novom društvu osnovni ekonomski resursi - ili ekonomskim rječnikom rečeno "osnovna sredstva proizvodnje" - prestaju biti kapital i prirodni resursi (u ekonomskoj terminologiji "zemlja" i "rad"). Osnovni ekonomski resurs postaje znanje. Produktivna alokacija "kapitala" i "rada" – ključna poluga bilo klasične, marksističke, kejnezijanske ili neoklasične ekonomske teorije – prestaje biti osnovnom aktivnošću stvaranja novih vrijednosti radi toga što se nove vrijednosti sada stvaraju isključivo povećanjem produktivnosti inovacijama, odnosno primjenom znanja u radu.

Kapitalisti više nisu vodeća društvena klasa društva znanja već ih u tome zamjenjuju "umni radnici" odnosno umni lideri, umni profesionalci i umni djelatnici koji znalački preraspodjeljuju znanje u svrhu povećanja produktivnosti, na isti način na koji su kapitalisti znalački raspodjeljivali kapital. Međutim, za razliku od djelatnika u kapitalističkom sustavu djelatnici društva znanja vlasnici su "sredstava za proizvodnju" i "alata za proizvodnju" - prvoga kroz mirovinske fondove koji su u razvijenim zemljama najveći pojedinačni vlasnici, a drugoga kroz vlastito individualizirano znanje koje uvijek "nose" sa sobom. U skladu s time, ključni se ekonomski izazov društva znanja ogleda u produktivnosti umnog rada i umnih radnika.

U svom najboljem izdanju, društvo znanja uspijeva pripadnike zajednice uključiti u stvaranje, difuziju i korištenje znanja kako bi njihove živote učinio ispunjenima, sigurnima, sretnima i zadovoljnima imajući pritom u vidu kako je materijalno blagostanje tek prva, doduše neophodna, stepenica u dostizanju viših razina duhovnog blagostanja. Stoga bi koncepciju društva znanja prije mogli izjednačiti s kolektivnim majndsetom i posebnim stilom života neke zajednice negoli s čvrstim pravilima ili ponašanjem.  

Iako i kod nas u Hrvatskoj nailazimo na tragove društva znanja, koncepcija se prije čini idealnom vizijom negoli realnim pristupom. Ne samo da smo miljama daleko od društva znanja - osviještene zajednice ljudi koji teže zadovoljenju viših potreba - već smo miljama daleko i od ekonomije znanja. Pogledamo li naše gospodarstvo moramo iskreno priznati kako nemamo baš previše za ponuditi svijetu; računala, automobile, medicinsku opremu, strojeve, lijekove, a u posljednje vrijeme ni brodove, već uglavnom proizvode nedovoljno obogaćene "znanjem" koji jedini osiguravaju zadovoljavajuće profite. Nažalost, kako je to rekao prof. Pavunu u intervjuu za qLife, "...opasno težimo tome da se pretvorimo u društvo konobara i sobarica".