Promjena u značenju znanja koja je započela prije 250 godina transformirala je društvo i gospodarstvo. Danas se formalno obrazovanje smatra ključnim osobnim i gospodarskim resursom. Štoviše, znanje je danas jedini značajni resurs. Tradicionalni "čimbenici proizvodnje" - zemlja (to jest, prirodni resursi), rad i kapital – nisu nestali, ali su izgubili primarni značaj. Do njih se danas lako dolazi, uz uvjet da je prisutno znanje koje u ovom novom kontekstu treba promatrati kao korisnost, odnosno sredstvo za postizanje društvenih i gospodarskih ciljeva.

Ovakav razvoj događaja, bio kakav bio, odgovor je na nepovratnu promjenu: znanje se sada primjenjuje na znanje. To je treći, i vjerojatno posljednji korak u transformaciji znanja. Upotreba znanja da bi se shvatilo na koji način najbolje primijeniti postojeće znanje kako bi se postigli ciljevi ono je što smatramo menadžmentom. No, znanje se sada primjenjuje sustavno i svrhovito kako bi se definiralo koje je to novo znanje potrebno, je li isplativo i što je potrebno učiniti kako bi znanje bilo učinkovitije. Drugim riječima, znanje se primjenjuje radi sustavnih inovacija.

Ova se treća promjena u dinamici znanja može nazvati "Revolucijom menadžmenta". Kao i njezine dvije prethodnice – primjena znanja na alate, procese i proizvode, te primjena znanja na ljudski rad – revolucija menadžmenta pomela je svijet. Industrijskoj je revoluciji trebalo stotinjak godina, od sredine 18. stoljeća do sredine 19. stoljeća, da osvoji cijeli svijet, a revoluciji produktivnosti sedamdesetak, od 1880. do kraja Drugog svjetskog rata. Revolucija menadžmenta bila je i brža - trebalo joj je manje od 50 godina – od 1945. do 1990. – da osvoji planetu.  

Pojam "menadžment" ljudi uglavnom izjednačavaju s "poslovnim menadžmentom", vjerojatno zato što se menadžment u današnjem obliku najprije pojavio u velikim poslovnim sustavima. Kada sam počeo raditi u menadžmentu, prije kojih pedeset godina, i sâm sam se usredotočio na poslovni menadžment. Međutim, uskoro sam shvatio da je menadžment potreban svakoj suvremenoj organizaciji. Štoviše, shvatio sam da je potrebniji organizacijama koje nisu poslovne, poput neprofitnih i nevladinih organizacija, dakle u području kojeg nazivam "društvenim sektorom". Zašto? Zato što njima nedostaje usmjerenost na financijske rezultate kao poslovnima pa su zbog toga sklonije lutati bez svrhe. Da menadžment nije ograničen samo na poslovne organizacije najprije je prepoznato u SAD-u. Međutim, takvo promišljanje sve više prihvaćaju i druge razvijene zemlje.

Danas znamo da je menadžment generička funkcija svake organizacije, bez obzira na njezinu specifičnu misiju, te je stoga generički organ društva znanja.

Menadžment postoji već dugo vremena. Često me pitaju koju osobu smatram najboljim ili najvećim direktorom. Moj odgovor uvijek je isti: "Onaj tko je zamislio, projektirao i izgradio prvu egipatsku piramidu koja još uvijek stoji na istome mjestu nakon četiri tisuće godina." Međutim, menadžment se počeo smatrati posebnom djelatnošću tek po završetku Prvog svjetskog rata, a i tada ga je tako doživljavala tek šačica ljudi. Menadžment kao disciplina javlja se tek po završetku Drugog svjetskog rata. Čak i 1950. godine, kada je Svjetska banka počela davati kredite za gospodarski razvoj, riječ "menadžment" još uvijek nije egzistirala u njezinom vokabularu. Štoviše, iako izumljen prije više tisuća godina, menadžment je iznova otkriven tek nakon Drugog svjetskog rata.

Između ostaloga, njegovo otkriće potaknuto je iskustvima Drugog svjetskog rata, a posebno rezultatima američke industrije. No, uspješnost Japana nakon 1950. vjerojatno je bila jednako važna za sveopće prihvaćanje menadžmenta kao posebne discipline. Naime, nakon Drugog svjetskog rata Japan se nije moga nazvati "nerazvijenom" zemljom već radije "devastiranom" jer su industrija i gospodarstvo bili gotovo potpuno uništeni, a domaća tehnologija gotovo i nije postojala. Jedino čime su tada raspolagali bila je spremnost da usvoje i prilagode menadžment razvijen u SAD-u tijekom Drugog svjetskog rata, posebno u smislu edukacije. U 20 godina – od pedesetih, kada je završila američka okupacija Japana, do sedamdesetih godina 20. stoljeća – Japan je postao tehnološkim liderom i drugom najvećom gospodarskom silom svijeta. Po završetku Korejskog rata ranih 50-ih, Južna Koreja je bila u mnogo gorem stanju, još više devastirana nego je to bio Japan nekoliko godina ranije jer je Japan sustavno gušio razvoj korejskog gospodarstva i školstva tijekom 35 godina okupacije. Međutim, kada su svoje sposobne mlade ljude počeli školovati na američkim koledžima i sveučilištima, Koreja se u samo 25 godina prometnula u "gospodarskog tigra" postavši jednom od najrazvijenijih zemalja svijeta.